Dok su u Evropi išli iza kuće, na dvoru despotovom imali toalete i kupatila

SMEDEREVO, 17. septembar 2023 – U prošlom nastavku ovog serijala bavili smo se mitovima i legendama, ali i istorijskim činjenicama, u vezi sa gradnjom Smedereva, odnosno Smederevske tvrđave u XV veku. Najavismo da ima toga još. I ima.

Kao što je većma znano, prvo je sazidan Mali grad. Ovaj kolokvijalni naziv za dvor despota Đurđa toliko se zapatio u lokalnom jeziku i pameti da bi bilo uzaludan trud i pokušati da se tu nešto menja, pa se nećemo ni truditi. Činjenica da se u srpskoj srednjevekovnoj narodnoj poeziji zamak ili manja utvrda nazivaju gradom učinila je svoje, a sa narodom se nije svađati. Mali grad, Mali grad s tim imenom ost’o, bitno je da znamo šta je to mesto… Eto tako, sve u duhu nešto modernije (ne)narodne poezije.

Dvor je dvor, zvali ga i Malim gradom, i kao takav je i sagrađen, da u njemu boravi vladar, sa porodicom, sa svitom, neretko i visokouvaženim gostima iz inostranstva, umetnicima kojima je bio mecena, naravno i sa slugama, bez njih to ne bi bilo sve moguće, da ta silesija sveta opstane u relativno malom prostoru. Da se prehrani, da se obuče i okupa, zabavi i obavi druge po državu važne poslove.

Kad bi spomenuto kupanje, Jerina iliti Irina od Kantkuzina poticala je iz Vizantije, Istočnog rimskog carstva, pa je kao takva donela sa sobom i tu novotariju – kupatila. Na spratu, gde su bile vladarske odaje bilo je nešto što bi današnjim rečnikom mogli nazvati đakuzijima – nekakva varijanta toplih kupki. Ako je mit o jedenju zlatnim viljuškama, teško proverljiv i podložan sporu, da se navodno na dvoru Stefana Nemanje njima jelo u vreme kada je ostatak Evrope, uključujući krunisane glave, poput na njegovom dvoru gostujućeg Fridriha Barbarose, rukama kidao meso s pečenja – činjenica jeste da je u smederevskom dvoru despotovom bilo kupatila i toaleta.

O tome svedoče kanali u zidovima, takoreći kanalizaciona instalacija koja je vodila od prostorija dvora tj. Malog grada,  a koji su odvodili neželjenu da kažemo vodu i, da se ne izrazimo, ostale (s)tvari. Ono, pravo u Dunav. Dakle, to da kanalizacija ide direktno u Dunav nije nikakva novost u Smederevu, to je praktikovano još od petnaestog veka. U svakom slučaju, vredno je pominjanja, pa i hvale, da je onovremena srpska elita u Smederevu imala klozete, nekakve niše, u sklopu ili pored soba – ne bi se znalo, a nije ni bitno. Bitno je da se to događa u vreme kada su na nekim drugim evropskim dvorovima  carevi i kraljevi, što bi naš narod rekao „po radi sebe“, išli iza kuće, odnosno dvora, u avliju. U boljem slučaju išli su na nokšire, koje bi potom nesrećna posluga iznosila i njihov sadržaj deponovala ko zna gde. Možda nije „a Srbin viljuškom boc“ ali je i ovo za svaki ponos. I napominjanje, što da ne.

Inače, stare Rimljane su na dvoru mogli da viđaju svakodnevno. Kad prošetaju pored zidina i dignu pogled. Bili su tu, uzidani. Šala na stranu, Smederevska tvrđava je podignuta od kamena na mestu gde kamena nema, ne na puškomet nego na topomet (topovima ćemo se malo kasnije vratiti). Kamen je donošen iz majdana više desetina kilometara dalekih, a mogao se naći bliže, što su neimari, odnosno njihovi, što bi se danas reklo, snabdevači vrlo brzo otkrili. Naime, u blizini, neposrednoj ili malo daljoj, bili su ostaci rimskih naseobina, Viminacijuma, Marguma, Mons Aureusa i Vinceje. Tako su u bedeme gradske uzidani antički i srednjovekovni nadgrobni spomenici i skulpture, ugrađeni prikazi Hestije, Herakla i Alkeste…

Tu dolazimo da još jedne zanimljive činjenice; da su u gradu živeli hrišćani, ali i mitraisti i pagani. Ondašnji stanovnici Smedereva poštovali su sve bogove i kultove stanovništva koje je tu živelo, pa su tako praktikovani kult boga Mitre, kult dunavskog Jahača, paganski običaji sprovođeni su uporedo sa hrišćanskim obredi ma. Taj čudni spoj građevinskog materijala, neimara stranaca, slovenskog i drugog življa kao radnika, daje sliku srednjevekovnog Smedereva kao izuzetno živog i multikulturnog grada – trgovačkog, administrativnog i vojnog središta ovog dela Evrope.

I sad o topovima. Jedna od fama koje prate Smederevsku tvrđavu jeste da je pala u ruke Turcima jer je pravljena po zastarelim principima, koji su vladali pre no što su barut i topovi stupili na istorijsku scenu. To ne da nije tačno nego se kosi sa svim dostupnim podacima i nalazima. Kada je građen Mali grad, odnosno dvor, što je prethodilo nastanku Velikog, ispred glavnog zidnog platna sa četiri kule bio je izgrađen drugi, niži bedem ispred, sa 20 topovskih otvora. To je kako piše Marko Popović, bilo jedno od prvih, najranijih fortifikacijskih ostvarenja te vrste, ne samo na teritorijama srpskih zemalja nego Evrope.

I na ostalim bedemima i kulama, koje su kasnije nastale, mogu se videti otvori kojima je baš to bila svrha – da kroz njih deluju topovi. Uzgred, ako se pitate zašto je jedna jedina kula u okviru zidina grada, ona sa dunavske strane najbliža dvoru, zaobljena, sa polukružnom osnovom, odgovor je da je ona prva izgrađena. Očigledno se kasnije od tog oblika odustalo, kule sa oštrim uglovima su zahtevale manje neimarskog truda, a bile su podjednako ako ne i čvršće. Ima još razloga, ali da ne zamaramo čitaoca, i ovim do sada smo u nekim detaljima išli „u sitna crevca“, nadamo se ne šireći dosadu.

U svakom slučaju, nismo ni iz daleka iscrpli sve mitove i legende, naravno i istorijske činjenice, u vezi sa Smederevskom tvrđavom, dobom despotovine i vremenom kada je ovde bio prestoni grad. U sledećem nastavku ćemo o misteriji nestanka Blagoveštenjske crkve, jednoj od većih zagonetki s kojom se istoričari i arheolozi i dan-danji bore.

Projekat „Prvi hiljadu godina Smedereva – mitovi, legende i istorijske činjenice“ sufinansiran je iz budžeta Grada Smedereva, a stavovi izneti u podržanom medijskom projektu nužno ne izražavaju stavove organa koji je dodelio sredstva.

 

Skorašnji članci

error: Content is protected !!