24. decembar 2025 – Narodni muzej u Smederevskoj Palanci je na konkurs za izložbu u Galeriji savremene umetnosti primio 22 ispravne prijave sa ostvarenjima 26 umetnika. Umetnički savet Narodnog muzeja je odlučio da broj predviđenih izložbi odabranih učesnika konkursa za 2026. godinu svede na pet.
To je unekoliko bilo uslovljeno predviđenim građevinskim radovima ispred i oko Galerije, koji će tokom određenih perioda ometati njen normalan rad. Savet je u takvim okolnostima smatrao da ne treba na silu održavati veći broj izložbi, jer bi se time skratilo njihovo trajanje, a prevashodni cilj je da publika u Smederevskoj Palanci dobije priliku da se bez žurbe i višekratno upozna sa umetničkim ostvarenjima, prihvati ih i razume, te da integriše njihov sadržaj u svoj lični doživljaj.
Posle detaljnog razmatranja sa prispelih prijava sa pratećim prilozima, Umetnički savet Narodnog muzeja u Smederevskoj Palanci usaglasio je mišljenje i doneo odluku o odabranih pet izlagača na isto toliko izložbi.
Maja Mrdaković je svoju planiranu izložbu posvetila pejzažima, kako na crtežima, tako i na slikama u kombinovanoj tehnici. U svojoj monohromiji, crteži se odlikuju ekspresivnom snagom i stakato ritmom. Slike su, pak, izvedene nanošenjem više slojeva boje, koja je onda mestimično grebana i strugana, što simbolično ukazuje na prvo klijanje i rast, potom trošenje i propadanje, a zapravo oboje u isto vreme. Smelost kolorističkih rešenja na slikama sugeriše istovremeno produktivnu postojanost zemlje, ali i njenu dinamičnost istaknutu oštrim konturama horizonata.
Bojana Mihajlović je izložbu pod radnim naslovom „Zapisi“ izvela u tehnici suvog žiga i blinddruka, sa delima naglašeno reljefne teksture, koja izaziva taktilne senzacije. Zrakasto-paučinasto-latičaste grafike jednostavnih i simboličnih naslova (Susret, Prostor, Dubina itd) odlikuju se izrazitom ritmičnošću. One asociraju na makro- i mirkokosmičke strukture, od paukove mreže i cvetova do zrakova Sunca ili galaktičkih ekspanzija, u prvi plan izvodeći apstrakciju koja se nalazi u osnovi konkretnog.
Isidora Jovčić je, u okviru celine „Transformacija tela“, predstavila slike različitog stepena odnosa između apstrakcije i figuracije. Težnja ka apstrahovanju oslobodila je njene slike narativnog okvira, čime se pažnja skreće na likovnost. Tema ipak postoji: to je transformacija tela posredstvom slike, ali i kroz sam postupak slikanja (što asocira na pojedine autore američkog apstraktnog ekspresionizma). Rezultat njenih pregnuća su vizuelne strukture koje posmatrači mogu na različite načine emotivno doživljavati i intelektualno promišljati.
Jovan Petrović je svoj ciklus grafika, pod imenom „Figura kao sećanje“, realizovao kao svojevrsni diptih: s jedne strane stoje drvorezi u tradiciji NOB-a i socrealizma, a sa druge su litografije u duhu baroka (ne nužno srpskog, ali njemu nalik). Dvojstvo ove celine je i tematsko: naspram borskih rudara stoje ličnosti iz narodne epske poezije, pre svega Kosovskog ciklusa (Jug Bogdan, Kosovka devojka, Miloš Obilić, Marko Kraljević itd). Njihovo zajedničko predstavljanje ističe da su u oba slučaja to junaci i borci, kako iz prošlosti, tako i savremeni. Autor je stoga umešno upotrebio dva potpuno različita stila za svoj rad.
Sofija Golicina se u svojoj „Granici kože“ predstavila figuracijom u različitim tehnikama: akvarel, katkad u kombinaciji sa predmetima preobražen u instalaciju, fotografija i fotokolaž. Autoportret i autoakt kao tematika ukazuju na refleksivni i ispovedni karakter ostvarenja u duhu borbe između intro i ekstrovertnosti: lice je zagledano u posmatrača, ali prekriveno velom, a telo je u „zatvorenim“ položajima iako je javnosti izloženo nago. Sažet spektar prikazanih motiva posebno naglašava veštinu autorke u različitim tehnikama i poetikama, koje stvaraju raznovrsne doživljaje kod publike.