9. novembar 2026, izvor N1– Gotovo mesec i po dana prošlo je od kad je potpuno ugašen višemesečni požar u Deliblatskoj peščari, u kojem je opožareno više od 12.000 hektara površine. Vatra je potpuno „progutala“ više hektara šume četinara, bagrema, lipe i žbunaste vegetacije, čime su narušena staništa brojnih životinjskih vrsta i prouzrokovane ozbiljne posledice na prirodne ekosisteme. Jelena Burazerović, naučna saradnica na Biološkom fakultetu, stoga upozorava da obnovu ovog specijalnog rezervata prirode ne treba poistovetiti sa pošumljavanjem, već da treba insistirati na obnovi prirodnih ekosistema zbog kojih je ovo područje stavljeno pod zaštitu.
Prvi požari u Deliblatskoj peščari registrovani su 21. jula, ali su lokalizovani i gašeni sve do 5. avgusta, kada je vatra izmakla kontroli. Do 23. septembra, kada su požari na ovom području konačno ugašeni, opožareno je 11.394,06 hektara kojim gazduje JP „Vojvodinašume“ i dodatnih 859,90 hektara izvan tog područja.
Prema zvaničnim podacima, potpuno je izgorelo 5.459,88 hektara šume četinara, bagrema, lipe i žbunaste vegetacije, čime su narušena staništa brojnih životinjskih vrsta i prouzrokovane ozbiljne posledice na prirodne ekosisteme.
Jelena Burazerović, naučna saradnica za užu naučnu oblast – ekologija, biogeografija i zaštita životne sredine na Biološkom fakultetu, za portal N1 kaže da u ovom trenutku ne postoji pouzdana procena koliko je životinja stradalo u požaru.
“Osnovano je pretpostaviti da su visoko mobilne odrasle životinje, poput ptica, krupnijih sisara i slepih miševa, imale veće šanse da blagovremeno napuste prostor zahvaćen vatrom”, navodi ona podsećajući da su na početku požara otvarane ograde kako bi se divljači omogućilo povlačenje ka pribežištima, odnosno prostorima na koje su životinje mogle da se sklone, kao i ka delovima koje vatra nije zahvatila.
Sa druge strane, životinje sa ograničenom pokretljivošću ili one čiji su pojedini razvojni stadijumi vezani za zemljište, vegetaciju, mrtvo drvo ili veoma ograničena mikrostaništa su, prema njenim rečima, bile znatno izloženije neposrednom stradanju – poput kopnenih puževa, brojnih sitnih beskičmenjaka, jaja i larvi insekata, juvenilne jedinke.
Međutim, upozorava da posledice požara ne treba meriti samo brojem neposredno stradalih životinja, već ističe da je jednako važno koliko je izgubljeno njihovih skloništa, mesta za razmnožavanje, hranidbenih područja i drugih funkcionalnih delova staništa.
Posebno je, kako kaže, važno da procena posledica požara ne ostane na pojedinačnim grupama životinja, već da obuhvati čitave životinjske zajednice (zoocenoze).
„Deliblatska peščara je zaštićena upravo zbog jedinstvenog mozaika životnih zajednica i karakterističnih i retkih predstavnika faune, među kojima se posebno izdvajaju vrste peščarskih i stepskih staništa, poput pustinjskih mrava i mravljih lavova, orla krstaša, stepskog skočimiša, tekunice, slepog kučeta i stepskog tvora. Za neke od ovih vrsta Peščara predstavlja jedno od malobrojnih preostalih staništa u Srbiji, a za mnoge druge zaštićene i strogo zaštićene vrste područje od izuzetnog značaja, pa se posledice požara moraju sagledavati prvenstveno kroz stanje njihovih staništa i mogućnost oporavka čitavih zoocenoza”, naglašava sagovornica N1.
Kao dobar primer značaja sveobuhvatnog sagledavanja situacije i posledica požara po opstanak lokalnih populacija izdvaja slepe miševe, kojima je u požaru uništeno jedno važno sklonište porodiljskih kolonija.
“U pitanju je stara kuća koja je stradala u požaru, a u kojoj više stotina ženki dve vrste slepih miševa svake godine na svet donosi mlade. Pored toga, vegetacija u okolini ovog objekta, koja je za njih važno lovno područje, u značajnoj meri je uništena požarom. Sve ovo dovodi u pitanje opstanak ove kolonije koja treba da se ponovo vrati na ovo mesto narednog proleća”, kaže naučna saradnica na Biološkom fakultetu, dodajući da je već upućen predlog upravljaču JP „Vojvodinašume“ za hitnu obnovu skloništa tokom jeseni i zime.
Koliko će vremena biti potrebno da se Deliblatska peščara obnovi?
Deliblatska peščara jedan od najvažnijih centara biodiverziteta u Evropi i stanište više od 2.500 vrsta biljaka i životinja, od kojih je više od 400 zakonom zaštićeno.
Nakon požara, sredinom oktobra, grupa naučnih i stručnih institucija, uz podršku fakulteta univerziteta u Beogradu, Novom Sadu, Nišu i Kragujevcu, Prirodnjačkog muzeja, Srpske akademije nauka i umetnosti, Matice srpske i stručnih društava, pokrenula je Platformu za obnovu ovog zaštićenog područja.
U istom periodu, ministar poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede u tehničkom mandatu Dragan Glamočić doneo je Naredbu o sakupljanju šumskog semena tokom tekuće jeseni i zime, a sve sa ciljem obezbeđivanja reproduktivnog materijala neophodnog za podizanje i obnovu šuma u Srbiji.
Međutim, koliko će ovaj proces obnove trajati ne može se precizno utvrditi, ali stručnjaci navode da se radi o godinama, pa i decenijama, u zavisnosti od toga da li je u pitanju nisko rastinje, listopadne ili pak četinarske šume. Burazerović navodi da isto važi i za životinjske zajednice.
“Očekujemo da će se vrste postepeno vraćati kako se budu obnavljali prirodna vegetacija, skloništa i međusobna povezanost staništa. Oporavak zoocenoza zato nije moguće odvojiti od obnove njihovih staništa. U zonama I i II stepena zaštite to prvenstveno podrazumeva vraćanje funkcionalnog odnosa otvorenih peščarsko-stepskih i šumskih površina, uz očuvanje i obnovu autohtonih šumskih sastojina tamo gde im je prirodno mesto, jer samo obnova takvog mozaika može dugoročno obezbediti oporavak karakterističnih zoocenoza Peščare”, pojašnjava ona.
Stoga ističe da je veoma važno da obnovu Deliblatske peščare ne poistovetimo sa pošumljavanjem, jer njenu najveću prirodnu vrednost čini jedinstveni mozaik peščarskih, stepskih, žbunastih, autohtonih šumskih i vlažnih staništa sa karakterističnom florom i faunom.
“Platforma za revitalizaciju Deliblatske peščare koju je izradila grupa naučnika Biološkog fakulteta Univerziteta u Beogradu insistira na tome da cilj ne treba da bude da što pre ‘ozelenimo’ izgorele površine, već da obnovimo prirodne ekosisteme zbog kojih je ovo područje stavljeno pod zaštitu. Neophodno je ponovno uspostavljanje odgovarajućeg odnosa otvorenih i šumskih staništa, okvirno 70 prema 30 odsto, ali taj odnos ne treba mehanički preslikavati na svaku pojedinačnu površinu”, kaže ona.
Koncept Platforme, prema njenim rečima, upravo revitalizaciju definiše kao obnovu celog ekosistema i biodiverziteta, a ne samo vegetacije.
“Mnogo je važnije vratiti funkcionalni mozaik staništa u skladu sa prirodnim uslovima konkretnog dela Peščare. To podrazumeva omogućavanje prirodne regeneracije tamo gde je ona moguća, obnovu peščarskih i stepskih zajednica, obnovu autohtonih lišćarskih šuma tamo gde im je prirodno mesto, ali i obnovu skloništa, reproduktivnih lokaliteta, hranidbenih područja, starih stabala i koridora koje koriste životinje”, kaže Burazerović.
Najveći izazovi u obnovi Peščare
Ono što bi u celom postupku obnove Deliblatske peščare bio najveći izazov je da se posle ovako velikog požara koji je doveo do devastacije velikih površina specijalnog rezervata prirode ne napravi nova šteta pogrešnim ili ishitrenim merama sanacije.
Burazerović ističe da, uprkos razumljivoj potreba da se brzo reaguje, brzina ne sme biti zamena za stručno i naučno utemeljeno odlučivanje.
“Na primer, nije opravdano automatski ukloniti sva izgorela ili oštećena stabla. Mrtva, oštećena i dupljasta stabla mogu imati veoma važnu funkciju kao skloništa za slepe miševe i ptice, kao staništa saproksilnih insekata i kao deo prirodnog procesa oporavka ekosistema. Isto tako, unutar požarišta postoje neopožareni i slabije pogođeni fragmenti. Njih treba identifikovati, kartirati i zaštititi od nepotrebnih intervencija jer mogu predstavljati ključne postpožarne refugijume iz kojih će početi prirodna rekolonizacija okolnih površina”, objašnjava naučna saradnica na Biološkom fakultetu.
Sprečavanje širenja invazivnih vrsta na površinama koje je požar otvorio, takođe će predstavljati veliki izazov u projektu sanacije ovog područja.
“Širenje ovih vrsta dovodi do ugrožavanja prirodnih staništa i opstanka autohtonih, odnosno zaštićenih biljnih i životinjskih vrsta. Rizik od invazivnih vrsta treba shvatiti posebno ozbiljno: velike površine sa uklonjenim ili snažno oštećenim vegetacijskim pokrivačem predstavljaju otvoren prostor za njihovo brzo širenje. Ako se takve vrste uspostave pre oporavka autohtonih zajednica, mogu usporiti ili onemogućiti prirodnu regeneraciju, dodatno promeniti strukturu staništa i time neposredno ugroziti vrste i životne zajednice zbog kojih je Deliblatska peščara zaštićena”, kaže ona.
Stoga Burazerović kao najveći uspeh ne vidi što hitnije ozelenjavanje opožarenih površina, već obnovu funkcionalanog i raznovrstnog ekosistema Deliblatske peščare u kome će autohtone i zaštićene vrste ponovo imati uslove za dugoročan opstanak.
Foto: Šumarak Wildlife&Nature