3. avgust 2026 – Mali grad Smederevske tvrđave odjekivao je protekle tri vruće letnje večeri dobrom muzikom, baš dooobrom. Bilo je to po sedmi put, a čini se da su organizatori ove godine možda ponajbolje „pogodili“ izborom izvođača.
Pošto reči teško mogu da opišu muziku, pa ni atmosferu, tu je i malo fotografija.
Čast da otvore ovogodišnji festival pripala je bendu „Džumle“. A Smederevcima je pripala čast da ih čuju, jer nemaju baš mnogo prilike za tako nešto, pravu romsku muziku, koju i sami Romi zovu Ciganska. S velikim C, naravno.
Za neke na bini se znalo da im je to na duši, za druge su ljudi u publici bili prijatno iznenađeni dok su na sceni prepoznavali komšije, poznanike, drugove iz kafane, lekara kod koga su vodili dete kad je onomad uganulo nogu…
Kako u njihovoj izvedbi zvuči recimo Šaban Bajramović najbolje može da kaže to što su pozvani da 14. ovog meseca učestvuju na Balkan Bras Stejdžu na Nišvil Jazz festivalu, među velikim svetskim i domaćim imenima džeza, fanka, roka i world muzike.
Na kraju je usledio selfi sa oduševljenom publikom u pozadini, da i oni imaju nešto za sećanje.



Za razliku od „Džumle“, koji zajedno rade tek nešto više od godinu dana, Barcelona Gipsy balKan Orchestra su za proteklih 14 godina uspeli da se etabliraju u svetu romske i šire mediteranske muzike. Možda samo da bude rečeno da je njihova verzija “Đelem, đelem” na YouTube kanalu doživela 16 miliona pregleda, a “Lule, lule” 11 miliona.
Inače, reč je o internacionalnom ansamblu, Barselona je tu samo kao odrednica mesta gde je sastav oformljen. Bilo je simpatično gledati kako se omalena pevačica trudi da prozbori koju na srpskom, s obzirom da je, koliko je nama u znanju, jedini član iz Srbije kontrabasista Ivan Kovačević.
U svakom slučaju, zanimljivo iskustvo.



Drugog dana program su otvorili „Osvajači“, jedan od nebeogradskih bendova, koji nikada, takav je utisak, nije stekao slavu koju zaslužuje. Jeste njihova „Možda nebo zna“ izabrana u 100 najboljih balada ex-yu scene, ali ostaje da su mogli mnogo više, samo da su imali nekog iza sebe.
I gde bi Kragujevčani da se ne dohvate „Smaka“, i u Smederevu su, uz nekoliko njihovih antologijskih kakva je „S kim čekaš dan“, izveli i par smakov(sk)ih.
Sve je bilo na nivou, rok kakav treba da bude, uključujući i „sing along“ pesme, gde se publika svesrdno uključila i potrudila.



Ako je Čipi, frontmen „Osvajača“, nedavno napunio 60, šta reći za Dada Topića, koji je rođen 1949. U Smederevo je došao sa još jednom od reinkarnacijom benda „Time“. Ovaj se vika „Time after Time“. Ruku na srce, daleko je od onog sa Vedranom Božićem, Pop Asanovićem, Mavrinom, Lambert Živkovićem i Divjakom, a ni Dado baš nije, sledstveno godinicama, u najboljoj formi, ali je bilo lepo ponovo čuti pesme s onog prvog albuma. Onog roze-žutog (ali ljutog), „Istina mašina“, Kralj alkohol“ i druge, koje su, ej bre, zar toliko ima, na svet izašle 1972. Mnoge starije u publici pukla je nostalgija na njihove prve taktove.



Završno veče je, po mnogima, bilo ponajbolje. Alogia, domaći momci, Brankovići i Brankovićka i ostali, otprašili su prvi deo koncerta svojim pesmama, uz jednu bonžovijsku „Livin on Prayer“, a onda je na scenu izašao Rini Romero – i počeo je spektakl.
Mnogi su bili skeptični, da je on samo džepna verzija Gilana ili Koverdejla, ali ih je ovaj na najbolji način razuverio. Uostalom ne može neko pet godina da peva u sastavu Riči Blekmura a da nije faca. I dobar pevač, a i šoumen.
Od posetilaca je nagrađen rakijom, a on je njih nagradio predstavom za pamćenje. Na kraju, kao da sve do tada nije bilo dovoljno, nadgradio je svce sa još malo Dip Prpla, AC/DC i Merkjurija, tek da stavi šlag na tortu.




Romero je raspalio publiku do te mere da su neki pobojali šta će biti kad na binu izađe „Atomsko sklonište“. A kad tamo…
Trojka je sveti broj u rokenrolu, od Hendriksa i „Krima“ naovamo, a Langer i dva momka, za njega onako sedokosog prava deca, Dadić i Vojak, to su sinoć još jednom dokazali. Razvalili su, prosto rečeno.
U dahu su izveli desetak pesama, od koji su neke stare i celih pola veka, kao što je „Pomorac sam majko“, a publika je, gle čuda, znala svaki stih, svaku reč. I ne da se nije ustezala da peva nego je sve pucalo.
Usledio je bis, pa bis na bis…
Kraj kakav je ovaj i ovakav festival zaslužio.



