Site icon podunavlje.info

Živorad Žika Lazić – Veliki književnik srpski iz sela Luga(včine)

SMEDEREVO, 18. septembar 2022 – Bilo je književnika, iz ovog, smederevskog kraja, koji su se proslavili nadaleko, van međaša rodnog mesta i zavičaja. Ali, malo ih je koji su veliki deo svog opusa posvetili tom parčetu zemlje s koga su potekli i tako ga proslavili više nego sebe, kako je to učinio Živorad Žika Lazić. Protekle nedelje bila je godišnjica smrti ovog Lugavčanina, neka to bude povod, ako je ikakav potreban, da ga se prisetimo u serijalu o znamenitim Smederevcima.

Živorad Žika Lazić rodio se u selu Lugavčina 1933. Umro je 2009. 13 septembra u Beogradu. Ime u srpskoj književnosti započeo je da gradi 1957. zbirkom pripovedaka „Putem pored reke“, a ta reka je Jezava.  U plodnom stvaralaštvu kasnije nastaće, i biti objavljeno, mnogo knjiga, romana i zbirki pripovedaka, prevođena su mu dela na engleski, nemački, ruski, danski, bugarski, albanski, azejberdžanski… Autor je scenarija za više igranih filmova, a komadi po motivima njegovih istorijskih romana izvođeni su na sceni Narodnog pozorišta u Beogradu. Ipak, ono po čemu ga široka, ne samo književna i pozorišna publika pamti jesu scenarija za popularne televizijske serije „Muzikanti“, „Građani sela Luga“, „Život je lep“, „Seljaci“…

„U Srbiji sela umiru, što ne znači da Srbi ne vole selo. Istina je da ga vole, ali na malom ekranu, a to je ipak garancija njegove budućnosti”, pola u šali pola u nadi rekao je u jednom od poslednjih intervjua, te 2009.

Iz rodnog sela je prvi put u grad otišao kada je krenuo u smederevsku Gimnaziju. Završio je tu prvi razred, a onda ga je “Mati uzela za ruku i iz sela odvela u Beograd na škole gde je položio veliku maturu i studirao psihologiju na Filozofskom fakultetu…”.

U međuvremenu, dok je još bio u Lugavčini, postao je skojevac, kako i ne bi kada mu je otac Vlajko u novoj posleratnoj komunističkoj nomenklaturi bio prvi čovek sela, predsednik Lugavčine. SKOJ je 1948. spajanjem sa Narodnom omladinom Jugoslavije praktično ukinut, Žika je ubrzo posto član partije, KPJ pa posle SKJ.

Mada je uveliko bio „drug član“ njegov roman „David lutalica“ je 1960. naišao na osudu književne kritike koja ga je proglasila za „antikomunistički“. Bilo je to prvo, ne i poslednje sukobljavanje sa komunističkim establišmentom. Serija „Građani sela luga“, tvrdili su članovi smederevskog SUBNOR-a, „na podrugljiv način govori o delovanju komunista u Lazićevom rodnom selu nakon rata“. Cela stvar se zakomplikovala i izašla na veliko, toliko da je, priča se, došla i do samog Josipa Broza. Ispostavilo se da ga je to spasilo od daljeg proganjanja, jer ga je, legenda kaže, Tito praktično abolirao, rekavši: „Ma nema tu ništa politički. Boga ti, pustite to“. Navodno je razlog ovakvog Brozovog stava, što sasvim na njega liči, bio taj što lik Bulidže tumači Velimir Bata Živojinović, njegov omiljeni glumac.

Poslednje Lazićevo pojavljivanje u svetu politike bilo je kada se našao na listi Stranke srpskog jedinstva za poslanike,- ali nije prošao. Mada je bio prvi na listi, za izbornu jedinicu 8 – Smederevo, poslaničko mesto nije dobio – stranka nije prešla cenzus. Tu mu je, očigledno, bilo dosta politike. „Vi se setite seljka smo kad treba da se glasa i kad se zarati“, govorio je. “Što dalje od vlasti to bolje. I ta gospoda su dobra, ali samo kada su velikoj nevolji“, napisao je. Za pravo, da se mane politike, možda mu je dalo i to da je na sledećim izborima na kojima je njegova tadašnja stranka učestvovala, a na kojima njega nije bilo, sa liste SSJ poslanik postao recimo Dragiša Binić, bivši fudbaler Crvene zvezde, poznat i po onoj: „Trčim ja, vidim Piksi ima loptu, ja vičem ‘Centriši, Piksi, centriši!’, on centriše i ja dam go’“. Naracija sasvim u duhu Lazićevih junaka iz televizijskih serija.

Od književnosti je retko i teško u ovoj našoj zemlji moglo da se preživi pa je Žika hleb zarađivao kao novinar, u Večernjim novostima, Ilustrovanoj politici, NIN-u, Dugi… Sve tragajući za idealnim glavnim urednikom, ali, kako je govorio, u svojoj novinarskoj karijeri nije ga sreo.

Od scenarija za filmove i popularne TV serije, preko romana do dramskih komada – široko je polje na kome je delovao. Na odjavnim špicama osam filmova potpisan je kao scenarista, sedam televizijskih serija je uradio, sedam zbirki pripovedaka napisao, čak 18 romana je izašlo sa njegovim imenom na koricama, baš kao što je bilo na plakatima za drame, monodrame…

„Imao sam sreću da su bili angažovani najbolji glumci Narodnog pozorišta da igraju u mojim predstavama. Da ne laskam sebi, te predstave su imale veliki odjek kod publike, ali je kritika bila nešto hladna, rezervisana“, kazao je u jednom intervjuu, ne žaleći se, samo konstatujući.

I zaista, koliko je publika volela to što je radio toliko je počešće nailazio na nerazumevanje kod onih koji se književnošću i pozorištem bave „sa strane“, uvek spremni da nešto kao ocene,ređe pohvale, češće popljuju. Pogotovo ako to nešto izlazi iz opšteprihvaćenog okvira i društvenoprihvatljivog rama u aktuelnom trenutku. Zato je, verovatno, odlučio da dramu „Đeneral Draža – noć pred streljane“  prvo bude igrana u Lugavčini, pre nego što je postavljena na scenu teatra „Duško Radović“, pošto je sama njena najava izazvala kontroverze, još uvek po tom pitanju i o glavnom liku podeljene javnosti.

Pa ipak, kada bi se slegla prašina koju su neretko podizala njegova dela, bilo je i priznanja. Dobio je Žika Lazić 2005. Svetosavsku povelju grada Smedereva, bio je nosilac i Gračaničke povelje, dobitnik Nagrade Radoje Domanović i mnogih drugih.

Lugavčina mu se odužila 2017, kada je otkrivena spomen ploča na njegovoj kući, u kojoj je, kažu, provodio poslednje godine života. Inicijativa za postavljanje ploče potekla je od Bore Miloševića, direktora tamošnje Osnovne škole „Branko Radičević“, čiji su učenici, tog dana i tim povodom, pripremili prigodan program, a o piscu je govorio njegov prijatelj i profesor na Fakultetu političkih nauka dr Dobrivoje Stanojević. Da, i Kulturno-umetničko društvo iz Lugavčine nosi ime Žike Lazića.

Hičkok je svoj potpis u filmovima ostavljao sam se pojavljujući, glavom i bradom, u pojedinim scenama. Lazić je to učinio, jednom, mnogo suptilnije, ne propustivši da pritom pomene Lugavčinu. U filmu „Burduš“, u sceni kada se Dragomir Bojanić Gidra predstavlja, kaže; „Rade Lazić, sin pokojnog Žike Lazića, bog da mu dušu prosti, iz sela Lugavčina“.

Projekat je sufinansiran iz budžeta Grada Smedereva, a stavovi izneti u podržanom medijskom projektu nužno ne izražavaju stavove organa koji je dodelio sredstva.

 

 

Exit mobile version