Kad je Staro groblje bilo novo – istorija među grobovima (2)

SMEDEREVO, 29. avgust 2021 – U prošlom nastavku serijala „Putokazi – do Smedereva i u Smederevu“ došli smo na Staro groblje, obišli crkvu Uspenja Presvete Bogorodice. Konstatovali smo da je oko nje groblje i nastalo i da o tome svedoče u blizini crkve grobovi i grobnice znamenitih Smederevaca, po rođenju ili po opredeljenju. Potonje, po tome što su u Smederevu proboravili poslednje ovozemaljske dane i tu su sahranjeni, da zanavek ostanu u ovoj varoši, a takav je slučaj sa Dimitrijem Davidovićem.

Najbliži crkvi, bukvalno na rukohvat od njenog bočnog, ka Dunavu okrenutog zida, nalazi se grob Davidovićev. Bio je novinar, prvi urednik „Novina serbskih“, političar i diplomata, popečitelj, tvorac Sretenjskog ustava. Fakat, on nije rođeni Smederevac, rodio se u Zemunu, ali je Smederevo odabrao da u njemu provede poslednje godine života i zavetovao rodbinu i malobrojne prijatelje da ga tu sahrane. Učinio je to pošto je, baš zbog pisanja tako liberalnog ustava, kakav je Sretenjski bio, zgrozio ne samo Tursku nego i Austriju i Rusiju, najveće sile tadašnje, i pao u nemilost ondašnjih srpskih vlastodržaca. Ni tada, baš kao ni sada, nije bilo popularno, što bi naši stari rekli, „kukurikati pre zore“.

Dalo bi se mnogo još toga o Davidoviću napričati, njegovom značaju i mestu u srpskoj istoriji, baš kao i o nesrećnoj sudbini koja ga je u Smederevo dovela, ali da se vratimo groblju i njegovom grobu. Umro je 6. aprila 1838. godine, sahranjen je, kako bi rečeno, u porti crkve Uspenja Bogorodice, na Starom groblju u Smederevu, u grobu na kome je i sada nadgrobna ploča od belog studeničkog mermera sa natpisom „Dimitrije Davidović, sav Srbin“.

I tada je bilo oportunizma i auto-cenzure u novinarstvu pa tako čak ni „Novine serbske“, u kojima je godinama bio urednik, nisu prenele vest o njegovoj smrti, mada su o tome izveštavali srpski listovi iz Pešte.

Malo po malo, zbog okolnosti pod kojima je proživeo poslednje dane u Smederevu, nemilosti u koju je kod vlasti dopao, grob mu se maltene zatro. A onda, kako to kod nas obično biva, setili su ga se o okrugloj godišnjici smrti.

Davidovićevo grobno mesto  je, na preporuku smederevske omladine i predavača Gimnazije smederevske Božidara Vučkovića i Ahila Kalmana, obnovlјeno i uređeno 1888. godine, povodom pedesete godišnjice od kako je napustio ovozemaljski svet.

Na stogodišnjicu smrti, 1938. godine, na Svete Duhove, a u organizaciji odbora za podizanje spomenika Davidoviću, na čelu sa dr Živadinom Stefanovićem, predsednikom tadašnje opštine smederevske, 12. juna održana je svečanost povodom njegovog otkrivanja. Osvećenje spomenika u bronzi, rad vajara Alojza Dolinara, profesora beogradske Akademije umetnosti , obavio je njegovo preosveštenstvo episkop braničevski Venijamin. Spomenik je podignut uz zalaganje novinarskih udruženja iz Beograda, lokalnih vlasti i uglednih Smederevaca, u parku pored škole koja će nekih 18 godina kasnije poneti Davidovićevo ime.

Poslednje, zalaganjem Udruženja novinara Srbije (UNS), povodom 150 godina od donošenja Sretenjskog ustava, obnovlјen je Davidovićev grob i postavlјena nova porcelanska ploča sa njegovim likom, koja je pre toga bila u dva navrata lomljena. Nešto kasnije, 1996. godine, povodom 115-godišnjice postojanja UNS, na delu ograde grobnog mesta postavlјena je komemorativna bronzana ploča sa potpisom „novinari Srbije“.

 

Ko stigne, popevši se uz strme stepenice grobljanske, do Davidovićevog groba ne može a da desno od njega ne primeti građevinu koja je odnedavno, posle obnavljanja, zasijala novim sjajem. To je kapela Dine Mančića, smederevskog dobrotvora i zadužbinara, po mnogo čemu značajno zdanje. Prvo po onome ko tu počiva. Dimitrije, takvo mu je kršteno ime bilo, rođen je 1827. godine, od oca Manče, berberina, otuda prezime, i majke Stanije. Rastao u sirotinji, kad je svršio drugi razred osnovne, dao se u zanat. Prvo papudžijski, pa potom terzijski, da bi, kada je stekao nešto para, otvorio prvu sitničarsku radnju. Prava priča o uspehu ni iz čega, „self-made man“, što bi se reklo po američki, Dina je vrlo brzo postao poznat i priznat trgovac, otvorio radnju na smederevskoj pijaci. Pošto se ogazdio, kakav je red, oženio se, Ljubicom, ćerkom Mite i Petkane Vujadinović iz Kolara. Nastavio je da stiče, radan i štedljiv kakav je bio, imetak mu se uvećavao. Uporedo s imetkom, rastao mu je i ugled u varoši, nuđena su mu mnoga mesta u opštini, no on se držao onoga što je znao – trgovine. Kada se u 55. godini razboleo, kamen u bešici, potražio je leka u Beču, ali nije mu, ispostavilo se, bilo spasa, pa se vratio u Smederevo da umre. Bilo je to u maju 1882.

Kako sa Ljubicom nije imao poroda, Dina je bio rešio da testamentom svoju, tada već ogromnu imovinu, podeli i najvećim delom zavešta opštini i pokoljenjima smederevskim. Po Dininoj poslednjoj volji, zapoveđeno je „da njegova žena Ljubica uživa polovinu čista prihoda od celokupnog imanja, a druga polovina davaće se sirotim đacima, sirotim devojkama, udovicama i ostaloj sirotinji a naročito ostavlja kao amanet Opštini smederevskoj da se od toga prihoda izdržavaju siromašni učenici, koji da se školuju i na najvišim školama“. U testamentu je „ostavio na podizanje gimnazije smederevske imanje zvano Markićevo, koje je kupio skoro za 6.000 dukata no s tim da se prihod od tog imanja kapitališe sve dotle dokle ne naraste dovoljna suma za zidanje cele gimnazije, a kad se zgrada ozida onda da nosi naziv njegov“.

Ljubica je poživela još deset godina, starajući se da se imanje čuva i na taj način uveća fond njihov. „Bolovala je dugo, pa kako se nije htela preudati, to je i ona postala dobrotvorka, prema izričitoj želji pokojnog Dine. Od njene smrti ceo se prihod upotrebljava na dobrotvorne i prosvetne celji. Tada je fond dobio naziv ’Fond Dine i Ljubice Mančić’. Ljubica je umrla 1892. godine i sahranjena o opštinskom trošku u znak priznanja kao dobrotvorka,”, tako piše u knjizi „Testamenti dobrotvora opštine grada Smedereva“.

No, da se vratimo Gimnaziji i imanju koje je za njeno podizanje Dina zaveštao. Tih 6.000 dukata, koliko je plaćeno imanje Markićevo, vrednost je današnjih 20 kila zlata, tek toliko da bude rečeno. U fondu za „sirote đake“ je ostavljeno 400.000 dinara u zlatu. Šta je bilo s fondom bogbigaznao, ali je zgrada podignuta, do duše mnogo kasnije, tek tridesetih godina prošlog veka, a i tada je za tu namenu oformljen poseban fond, jer Dininih para više nije bilo, ili ih nije bilo dovoljno, nije baš najjasnije. Uglavnom, podignuta je na njegovoj imanju, dokupljeno je susedno zemljište od braće Rašića za gimnazijsko dvorište.

A ime, barem spomen ploča na Gimnaziji? E pa, ploča sa Dininim i Ljubičinim imenom nije stavljena. Naziv gimnazija, takođe, nikada nije dobila po Dini. Izvesno vreme se čak zvala, od školske 1966/1967 Gimnazija „Jovan Janićijević“. Nije u pitanju Burduš, kako su mnogi mislili, reč je, ne baš o narodnom heroju, ali Jovan Janićijević jeste bio prvoborac u NOB-u i, ruku na srce, učenik ove škole, koji je stradao od zločinačke ruke, kako se tada govorilo. Kada više ni to nije bilo popularno, da se ustanove zovu po herojima i učesnicima NOB-a, nestalo je table sa tim imenom, gimnazija je po nazivu ostala samo što je i bila – Gimnazija. Nepravda je ispravljen tek pre nešto jače od godinu dana, kada je zgrada Gimnazije renovirana, postavljena je ploča sa imenima Dine i Ljubice.

Inače, Dina Mančić je u Smederevu nedugo po smrti dobio ulicu, neveliku do duše, na obodu njegovog nekadašnjeg imanja, ono što jes’ jes’ – u centru grada, uostalom tu mu je imanje i bilo, a legenda je da joj ime nisu promenili, kad i sva druga, samo zato što je došlo do zabune. Naime, kada su po završetku Drugog svetskog rata oslobodioci preuzeli vlast, najvećem broju ulica izmenjena su imena, pogotovo onima koje su nosile nazive po predratnim zadužbinarima i dobrotvorima, jer su to bili uglavnom pripadnici omražene klase, koju je novo društvo rešilo da izbriše, ako ne može drugačije, gurajući u zaborav. Tako je recimo Ulici Prote Banića, koji je bio jedan od najvećih dobrotvora koje Smederevo pamtilo, čiji grob je nedaleko od crkve i Mančićev ekapele, promenjeno ime, danas je to Omladinska, ona u kojoj je zgrada opštine. A kada su narečeni oslobodioci pitali, takva je priča ostala, ko je taj Dina Mančić, rečeno im je da je to nekakav papučar, zanatlija, šta li. Verovatno su pomislili „onda, dobro, proleter, može da ostane“, i tako se nesrećnom Dini sačuvalo ime, makar na ulici.

Što se same zgrade kapele tiče, sad dolazimo do toga zašto je samo zdanje vredno, nju je projektovao arhitekta Aleksandar Bugarski, autor Okružnog načelstva u Smederevu u kome se danas nalaze Viši i Osnovni sud, ali i reprezentativnih zdanja u Beogradu poput Narodnog pozorišta i Dvora, odnosno današnje Skupštine grada Beograda. Kapela je sagrađena 1884. godine kada je Bugarski već bio priznat i veoma cenjen arhitekta. Kapela je, mada manja po veličini u poređenju sa nekim drugim, po mnogim ocenama, jedna od najlepših u Srbiji.

Sve donedavno ovaj objekat je bio u sve samo ne reprezentativnom stanju; oronuo, propalog krova i drvenarije, raskošna dekorativna plastika na fasadi gotovo da se i nije videla. Sada je i to ispravljeno, pod budnim okom stručnjaka Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika kulture, u nekoliko faza je obnovljena i sada, makar spolja, izgleda onako kako i priliči.

Između Davidovićevog groba i Mančićeve kapele put sam vodi ka trećem značajnom delu kompleksa Starog groblja – Spomen kosturnici stradalima u eksploziji 5. juna 1941. Nakon eksplozije municije u Smederevskoj tvrđavi, tragedije i jezivog razaranja sa velikim brojem, nikada tačno utvrđenim brojem stradalih, osnovan je Izvanredni komesarijat za obnovu grada i doneta je odluka o izgradnji Spomen kosturnice žrtvama na Starom groblјu zapadno od srednjevekovne crkve. Projektovanje je povereno arhitekti Aleksandru Deroku, bilo je planirano da se izgrade i mrtvačnica i crkvena kancelarija, ali to nikada nije realizovano.

Spomen kosturnicu čini trem sa polukružnim arkadama koje nose kameni stubovi i visoki zvonik u centralnom delu. Na belim mermernim pločama, koje su postavlјene pod arkadama, upisana su 485 imena stradalih u eksploziji. Na pročelјu zvonika, na mermernoj ploči, koja je postavlјena na  dan prve godišnjice eksplozije, ispisano je: „ U ime Oca i Sina i svetoga Duha trojice jednosušne i nerazdelјive za sećanje na užas kojim potrese eksplozija šedita i municije u Tvrđavi čitav grad Smederevo 5. juna 1941. godine i prve godine, za večnu uspomenu na one koji tom prilikom živote pogubiše i čija su imena zavedena pod ovim svodovima, za stalnu opomenu živima; da u strahu Gospodnjem vek provode, veru čuvajući, nadu ne gubeći, lјubavlјu dišući, prilikom prve godišnjice od tog događaja, u obnovi grada Smedereva, podiže se i osveti ovaj zvonik i ovo opšte hranilište posmrtnih ostataka postradalih kao i druge pomrle braće i sestara ranije na ovom groblјu pokopanih“.

Ovaj deo spomeničkog kompleksa je među očuvanijim, ali nije sve tako sjajno i bajno ni na Starom groblju. Neke od pomenutih grobnica znamenitih Smederevaca u tom, najstarijem delu groblja, među njima i one porodice prote Banića i Stevana Kuzmanovića Kršljanina, još dvojice čuvenih ovdašnjih dobrotvora, u prilično su jadnom stanju. Na mnogim spomenicima su poispadale ili izlomljene porcelanske slike, mermerne prizme sa nekih grobova završile su pored staze, polomljene i oborene ko zna kada.

Bilo je više inicijativa da se celo Staro groblje stavi pod zaštitu države, jednu takvu je 1958. pokrenuo i Milan Jovanović-Stojimirović, novinar, hroničar i prevodilac, koji je zaveštao kompletan svoj legat smederevskom Muzeju. I sam jebio nesrećne sudbine, da od diplomate i direktora Arhiva Srbije posle rata bude proglašen za narodnog neprijatelja, kome je celokupna imovina konfiskovana, a on osuđen na 15 godina robije. Znajući to, nije čudo da njegova inicijativa nije naišla na plodno tle. Ali, dok se to ne desi, dok kompletno groblje ne dobije status zaštićenog kulturnog dobra, ovo će se, nažalost, događati a mi ćemo se radovati kada se neki njegov deo obnovi, kakav je slučaj sa kapelom Mančića.

Do Smedereva se može stići na više načina. Drumom iz pravca jugoistoka auto-putem E-75, isto i severozapada, iz pravca Beograda, a tu vam je na raspolaganju i stari put od Beograda preko Grocke. Smederevo ima trostruku vezu s auto-putem; preko izlaza kod Vodnja, Ralje i Kolara. Sa severa, drumom dolazi se preko mosta na Dunavu, poslednjeg prelaza preko ove reke, kada se prođe Beograd, sve do Đerdapa. Autobusom iz tog pravca na raspolaganju vam je mnoštvo polazaka, čiji raspored možete da vidite ovde.

Pravac prema Požarevcu, iz koga jedino možete vozom doći u Smederevo, istovremeno je i veza sa gradovima na Dunavu nizvodno od ušća Velike Morave (Veliko Gradište, Golubac) i sa područjem Đerdapa.

Smederevo se nalazi i na međunarodnoj Dunavskoj biciklističkoj ruti Euro Velo 6, na trasi koja vodi od Atlantika sve do Crnog mora. Na internet stranici The Danube Regional Development Project mogu se pronaći detaljne informacije o Dunavskoj biciklističkoj ruti, a u sekciji 5 opis dela rute,

Na kraju, za one sklone avanturi, tu je i koridor 7 – Dunav, na kome, nažalost, još nema komercijalnog putničkog prevoza do Smedereva, ali tu su uvek alternativni način. Pored Smedereva Dunav protiče u dužini od 25 kilometara, od Orešca na 1.124 do ušća Morave na 1.103 kilometru Dunava.  Ova reka pored Smedereva teče pravcem zapad-istok, od Orešca do Kuliča,sa širinom korita od 800 do 1.300 metara. Kod Smederevske tvrđave je rečnim ostrvima razdvojen u tri kraka od kojih je desni najširi i najdublji.

Projekat „Putokazi – do Smedereva i u Smederevu“ sufinansiran je iz budžeta Grada Smedereva, a stavovi izneti u podržanom medijskom projektu nužno ne izražavaju stavove organa koji je dodelio sredstva.

 

Skorašnji članci

error: Content is protected !!