Site icon podunavlje.info

Preko reke iz Smedereva u Kovin, i obrnuto – ostvarenje vekovnog sna

SMEDEREVO, 8.  avgust 2021 – U prošlom nastavku bili smo na Smederevskoj adi. Ostajemo u blizini, ali iznad Ade, iznad Dunava i Dunavca, na mostu koji se zvanično, i u nautičkim mapama i u svim drugim dokumentima, naziva Smederevski, kako i Kovinci za njega kažu, a Smederevci ga zovu Kovinski. Logično pitanje; zašto bi nešto što je najobičnija infrastrukturna građevina bilo obeležje jednog grada? I kao takvo značajno za putnike namernike? Što se njih tiče, zato što je, kako piše ispod ovog teksta, jedini prelaz preko Dunava odavde do Đerdapa. Ako tu promaše imaju da se navoze dok ne naiđu na sledeću ćupriju preko Dunava. A što se lokalnog stanovništva tiče, s obe njegove strane, ako ni zbog čega drugog zato što je bio, bez preterivanja, vekovna želja i načekaše se na njeno ispunjenje.

Jer, sadašnjim generacijama možda zvuči neverovatno, u oko sedam kilometara u vazdušnoj liniji udaljeni Kovin vekovima se išlo brodićem ili skelom. Osim kada je jak vetar, što je obično bivalo većim delom zima, ili kada se Dunav zaleđivao, što se takođe događalo. Alternativa je bio put – preko Beograda i Pančeva. Sedamdeset i nešto kilometara! I za Kovince je isto važilo, ako su se nameračili da dođu u Smederevo, samo je redosled, Pančevo – Beograd, obrnut.

No, ipak je došao i taj dan, da se to promeni!

Poštovani druže Tito,

Radni ljudi i građani opština Smederevo i Kovin slave danas još jednu veliku radnu pobedu. Uz pomoć šire društvene zajednice izgradili smo i puštamo u saobraćaj najduži most preko Dunava od izvora do Bugarske. Prilikom Tvoje posete našem kraju dali smo ti reč da ćemo izgraditi most preko Dunava. I sada Te sa ponosom obaveštavamo da smo u obećanom roku tu reč održali.

Datum ispod je 25. novembra 1976, a u potpisu „Učesnici proslave otvaranja mosta na Dunavu između Smedereva i Kovina na sastavljenim obalama Dunava“.

U rad je pušten četiri dana pre roka, najvećeg državnog praznika – Dana republike. Otvorio ga je predsednik Izvršnog veća Srbije Dušan Čkrebić, a bilo je naroda na mostu samo tako. Neki su došli organizovano, zvuči poznato, ali neki su, bogami, potegli i samoinicijativno, o svom benzinu ili svojim nogama. Skupilo ih se poprilično, uprkos ne baš prijatnom novembarskom vremenu, sa pratećom košavom, pa i ledu na samom mostu. Bili su tu, podrazumeva se, i predsednici opština, Smederevo će tek mnogo kasnije proglasiti gradom, Milutin Mika Cvetković i Radmilo Buha. Ovog prvopomenutog Smederevci se naročito rado sećaju, čika Mike, kažu da je za njegovog vakta u Smederevu najviše napravljeno, a u zaslugu mu se stavlja i izgradnja mosta, o čemu će još biti reči.

Narod šeta tek otvorenim mostom, dok šiba vetar, a i malo se tociljaju po ledu

Po predračunu iz 1972. godine, čitav posao trebalo je da košta nešto manje od 150 miliona ondašnjih dinara, ali se račun na kraju, kako to kod već kod nas obično biva, popeo na 344 miliona. Sami konstrukcioni elementi su kupljeni na kredit od jedne mađarske firme, a u most je ugrađeno 5.200 tona čelika, 350.000 zavrtanja,više od 12 hiljada kubnih metara betona, 1.030 tona armature, 31 tona žice za prednaprezanje…

Kada se sve to sklopilo, nastao je most dug 1.231 metar, ili 1.424,40 metara mereno od osovina obalskih stubova.

Inače, sad, kao u modernim filmovima, da se najpre još malo vratimo u prošlost, nije to prvi put da je na tom mestu bila ćuprija. Početkom 18. veka Austrija, koja je tada vladala severnim delovima Srbije, da bi pospešila trgovinu između ove i one strane Dunava, sagradila je pontonski most. Ali, s trgovinom je procvetao i šverc, pa su austrijske vlasti odlučile da ga razmontiraju.

Vek kasnije, u jesen 1902. godine delegacija  smederevskih privrednika otputovala je u Kovin na pregovore o izgradnji mosta. Bilo je kasnije o tome reči, pa i planova, no sve je prekinuo Veliki rat 1914, da bi tri godine po njegovom okončanju izaslanici Kovina i Smedereva osnovali Agitacioni odbor za izgradnju mosta. Postavljeni su i kesoni sa ciljem ispitivanja dunavskog dna, ali para za tako skup poduhvat nije bilo.

I između dva rata bilo je pokušaja, da nešto malo i preskočimo, ali stvar se pokrenula s mrtve tačke tek 1968, kada je na inicijativu pomenutog predsednika Skupštine opštine Smederevo Milutina Mike Cvetkovića održan sastanak sa predsednikom kovinske opštine Životom Antonijevićem. Odatle je upućen dopis Vladi u Beogradu, tadašnjem Izvršnom veću, a kao jedan od aduta navedeno je da bi se podizanjem mosta na ovom mestu rasteretio sve gušći tranzitni saobraćaj preko Beograda. I tada i sada, tek kada se pomene da bi nešto „u provinciji“ moglo da ide u korist Beogradu ovima tamo se zacakle oči, pa pokažu zanimanje. Kako bilo, uskoro je formiran Međuopštinski fond za izgradnju mosta, koji je počeo da prikuplja novac. Sredstva su na kraju obezbeđena; deo je bio iz budžeta Srbije, deo od ustupljenog poreza na promet benzina i nafte, a ostalo kreditom Jugoslovenske investicione banke i novcem Pokrajinske investicione zajednica za puteve, sve to uz učešće opština Smederevo i Kovin, i još nekih komuna s banatske strane, a bilo je i drugih izvora, da ne detaljišemo.

Uglavnom, 1973. je počela izgradnja i, kako bi rečeno, most je svečano proradio uoči Dana republike 1976. Činilo se da će Kovin i Smederevo biti njime povezani zauvek. No, o tome koliko je značajan, ne samo za ova dva grada nego i za Srbiju, kanda je još neko znao, pa ga je i NATO „odabrao“ tokom agresije 1999. Nije pomoglo ni narodno okupljanje, sa sve pesmom i igrom, i obaveznim „targetima“, još jednom uz prisustvo predsednika opština, tadašnjih, Bojana Ilića i Trandafira Jenče, roknulo ga 15. aprila u 22 i 58 sa dva projektila. Opet se moralo skelom.

Snimak koji je, nekoliko dana po bombardovanju mosta, na pres konferenciji koju je održao kontraadmiral Tomas R. Vilson, pokazan novinarima

Na obnovu mosta moralo je da se sačeka, ali kada je počela radovi su relativno brzo završeni i most je ponovo otvorio 23. decembra 1999. predsednik republičke Vlade i predsednik Upravnog odbora Direkcije za obnovu zemlje (od bombardovanja) Mirko Marjanović. Sve u roku, ma i pre roka, kako je govorio Milutin Mrkonjić. Zašto je to bitno, to sa rokovima? Radove su najvećim delom izveli radnici Goše iz Smederevske Palanke, a ostalo je upamćeno, ne i u novinama i na tv-u objavljeno, da su sutradan, odmah po otvaranju, most blokirali – jer im nisu bile isplaćene obećane premije ako posao završe u roku. Uglavnom, pare su ubrzo dobili i povukli su se, a šta je posle, nekih desetak godina kasnije, bilo sa Gošom i to se zna. Nije bilo ni plata, kamoli premija, štrajkovi, čuda… Na kraju nije bilo ni same firme.

Osim za prelazak, pecanje i po neko skakanje – zbog samodokazivanja ili, srećom ređe, samoubijanja, most tako služi i za – blokiranje. Posle radnika Goše, blokirali su ga kasnije i nezadovoljni poljoprivrednici, potom i radnici Želvoza, u nekoliko navrata blokadom pretili, sa manje ili više uspeha isto pokušavali i nevoljnici iz drugih firmi.

I na kraju, jedan bitan detalj, koji ne sme da se ne spomene. Po završetku obnove, u znak sećanja, na to, obnovu, ali i na rušenje, dakle radi spomena, pa i samopoštovanja, ponosa, opomene i pouke, podignuto je obeležje sa tri bronzane ploče. Evo već je šesta ili sedma godina kako je samo jedna ostala. Grb tadašnje države, Jugoslavija li je, valjda se još uvek tako zvala, SRJ, nestao je, baš kao i tabla sa imenima firmi i konzorcijuma koji su obnovu pomogli. Ostale je samo ona najviša, sa višestruko indikativnim tekstom: „Od kada je sveta i veka, ljudi se dele na graditelje i rušitelje. Samo graditelje pamtimo zauvek.” Za lopove se ništa ne kaže.

Ovaj što piše išao je danas da proveri, da ne greši dušu, da se možda neko nije prevario pa ih postavio, ali ne – ploča još uvek nema. Te dve, ova sa natpisom je tu. Dokle će i ona – ne zna se.

Oskrnavljeno (pokradeno) spomen obeležje, samo je jedna ploča ostala

Bitno da je most tu. Njega ne mogu da ukradu. Barem ne tako lako.

Eto, da se vratimo na početak, izgleda da, možda, i putnicima namernicima i domaćem življu ima šta zanimljivo  i o ovoj građevini da se ispriča. Nadamo se. Uostalom, ovaj serijal se zove „Putokazi – do Smedereva i u Smederevu“, a znakova i putokaza, začudo, ne fali, i kada se i s jedne i s druge strane krene na most.

Korišćeni podaci i delovi iz tekstova Nikole Budisvaljevića, Leontija Pvlovića i Nikole Tasića Caleta

Foto/ilustracije: JRB (jrb.rs),  FB stranica Ulica sećanja, U.S. Department of Defense – This Image was released by the United States Armed Forces with the ID 990430-O-9999M-005, javno vlasništvo, https://commons.wikimedia.org, podunavlje.info

Do Smedereva se može stići na više načina. Drumom iz pravca jugoistoka auto-putem E-75, isto i severozapada, iz pravca Beograda, a tu vam je na raspolaganju i stari put od Beograda preko Grocke. Smederevo ima trostruku vezu s auto-putem; preko izlaza kod Vodnja, Ralje i Kolara. Sa severa, drumom dolazi se preko mosta na Dunavu, poslednjeg prelaza preko ove reke, kada se prođe Beograd, sve do Đerdapa. Autobusom iz tog pravca na raspolaganju vam je mnoštvo polazaka, čiji raspored možete da vidite ovde.

Pravac prema Požarevcu, iz koga jedino možete vozom doći u Smederevo, istovremeno je i veza sa gradovima na Dunavu nizvodno od ušća Velike Morave (Veliko Gradište, Golubac) i sa područjem Đerdapa.

Smederevo se nalazi i na međunarodnoj Dunavskoj biciklističkoj ruti Euro Velo 6, na trasi koja vodi od Atlantika sve do Crnog mora. Na internet stranici The Danube Regional Development Project mogu se pronaći detaljne informacije o Dunavskoj biciklističkoj ruti, a u sekciji 5 opis dela rute,

Na kraju, za one sklone avanturi, tu je i koridor 7 – Dunav, na kome, nažalost, još nema komercijalnog putničkog prevoza do Smedereva, ali tu su uvek alternativni način. Pored Smedereva Dunav protiče u dužini od 25 kilometara, od Orešca na 1.124 do ušća Morave na 1.103 kilometru Dunava.  Ova reka pored Smedereva teče pravcem zapad-istok, od Orešca do Kuliča,sa širinom korita od 800 do 1.300 metara. Kod Smederevske tvrđave je rečnim ostrvima razdvojen u tri kraka od kojih je desni najširi i najdublji.

Projekat „Putokazi – do Smedereva i u Smederevu“ sufinansiran je iz budžeta Grada Smedereva, a stavovi izneti u podržanom medijskom projektu nužno ne izražavaju stavove organa koji je dodelio sredstva.

Exit mobile version