Site icon podunavlje.info

Dobrivoje Stanojević: Na ceni siromaštvo reči, a bogatstvo džepa

Izvor: Novi magazin 31. mart 2021 – Velika upotreba stranih reči znak je malograđanskog oponašanja – tvrdi Dobrivoje Stanojević, profesor Stilistike i Retorike na beogradskom Fakultetu političkih nauka, u intervjuu za Novi magazin, koji je načinjen i objavljen povodom Dana studenata, 4. aprila.

Njegovo ime znači dobri vojnik, što ističe na predavanjima iz predmeta Stilistika i Retorika, koje predaje na osnovnim studijama. Završio je Filološki fakultet u Beogradu, a neko vreme je radio i kao profesor srpskog jezika u srednjoj školi. Zbog toga mu je, verovatno, ostala navika da objašnjava sa strpljenjem i tako da ga mogu svi razumeti.

Insistira na pisanju ćirilicom i korišćenju isključivo reči koje nemaju strano poreklo jer je, prema njegovim rečima, “velika upotreba stranih reči znak malograđanskog oponašanja”. Povodom četvrtog aprila, Dana studenata, razgovarali smo sa profesorom na Fakultetu političkih nauka u Beogradu Dobrivojem Stanojevićem.

S obzirom na to da ste profesor i često razgovarate s mladim ljudima, čitaju li mladi u Srbiji knjige i koja dela čitaju?

Prema mojim uvidima, kao i uvek, neki čitaju, neki uporno godinama ne. Oni koji čitaju bolje se izražavaju, ne trče za rečima. Reči njima izlaze u susret. Čitaju se najčešće dela propuštene školske lektire ili se ponovo čita lektira ili dela pisaca koji su već poznati. Čudno, Dostojevski je i danas veoma čitan, ali i dela lakše literature nametnuta upornom reklamom. Danas je sve teže držati do ukusa. Ipak, važno je da se čita i razmišlja. Čak i lošija dela mogu u nečemu da nas pouče, podsete nas na reči ili događaje i makar pokažu kako ne bi trebalo pisati.

Kad razgovarate sa studentima i mladim ljudima, šta je ono što prvo primetite u njihovom govoru?

Mladima je najčešće svojstven nedostatak reči i traženje odrednica. To je znak slabije čitalačke kulture. Takođe, velika je upotreba praznih oblika, naučenih još valjda iz crtanih filmova, kao što su: sjajno, fenomenalno, fantastično, super, famozno, ikada, okej… Trebalo bi, otuda, jeziku u crtanim filmovima posvetiti posebnu pažnju. U vreme kad se gledaju, ako to vreme ikad prestaje, gledamo ih dok smo mladi, sa svojom decom i unučićima, najbolje se pamti, pa se pamte i greške.

Kod mladih me zanima kad mogu i kad se usude da na temelju pročitanog misle drugačije, kritičkije. Često smo i mi, profesori, krivi za nekritičko mišljenje mladih. Trebalo bi ih podsticati na to makar ono bilo i protiv onoga što smo rekli ili napisali. Ako mladi smeju nama da se suprotstave, smeće i važnijim ljudima. Bez kritike postajemo krtice koji svoje umišljenosti kriju pod zemljom. Malo je učenog buntovništva, pa i buntovništva među mladima, ali mi stariji smo još gori u tom pogledu. Vlast je naučila (ranije su takvi ljudi nazivani takojevićima) da ćutimo, klimamo glavom i hvalimo superlativima. A od toga se hleba nećemo najesti.

Kako objašnjavate često korišćenje stranih reči i izraza u govoru mladih u Srbiji? Da li je to posledica siromašnog rečnika ili neka nova pojava u društvu?

Svakako je velika upotreba stranih reči znak malograđanskog oponašanja i proces zaboravljanja maternjeg jezika, ako smo ga ikad i naučili zbog najezde engleskog. Oduvek su strane reči ulazile u druge jezike s tehničkim i drugim dostignućima, naročito u tzv. manje jezike, ali današnja upotreba tuđica je u velikom zamahu. Ko se koristi stranim rečima u većoj meri, ne može da bude iskren. Na tuđem jeziku smo uvek malo gluplji nego što inače jesmo. Na tuđem jeziku nas, čak, nema. Tek bi trebalo da bivamo. Neki nikada ne budu. Ostanu doveka tuđi. I to je tako. Treba imati snage da ostaneš svoj. Pre toga, treba biti svoj. To nije nimalo lako u vreme poremećenih vrednosti.

Koliko i kako čitanje knjiga utiče na bogaćenje rečnika?

Čitajući knjige postaješ prvak sveta. Ako pročitaš jednu knjigu, kad bi to bilo moguće, koju niko nije pročitao, to si prvak sveta u tome. Ako pročitaš dve, tri ili više u nepostojećim kombinacijama, veće su mogućnosti da budeš prvak sveta u nečemu. Ljudi olako od toga odustaju. Izvesnije im je da nekoga oponašaju. Kad čitaš knjige, reči same naviru. Bar je takvo moje iskustvo. Ne znaš šta bi pre rekao. Ne znaš kad će zatrebati prava reč. Ona ti može naći prijatelje i spasti život. Ljudi odustaju da budu bogati. Više vole siromaštvo reči, a bogatstvo džepa. Džep se potroši, a reči se obnavljaju, traju i uvek su tu, kao na čiviluku, kad nam zatrebaju.

Koliku moć ima reč? Kako da nekoga uz pomoć reči ubedimo u nešto u šta ne veruje?

Reči su najmoćnije oružje sveta u svakodnevnoj komunikaciji. Čak i kad se ratuje, posle mora da se razgovara. Mnoga su uputstva o tome kako nekoga da ubedimo. Najbolje je tako, kaže moje iskustvo, što se nećemo ubeđivati već svojim delima, ponašanjem, duhovitošću i principijelnošću ukazati na moguću promenu stavova. Kad je reč o verovanju, to se teško menja. Verovnici neće da priznaju svoje zablude. Treba ih ostaviti u njima sve dok ne uvide bezizlaz u kojem ćemo im se naći kao prijatelji. Možda će nam tada verovati.

Koja je najskuplja, a koja najjeftinija reč u srpskom jeziku?

Ne znam sve reči srpskog jezika da bih znao koja je najskuplja. Ako idemo ovom bećkovićevskom podelom rekao bih da je to rečca NE. Reći NE nije nimalo lako i posle živeti sa tim u istom okruženju. Najteže je reći NE nekome koga volimo upravo zato što ga volimo. Ko se izdigne do tog reskog NE, okusio je deo večnosti. Reći NE vlastima da se ne uzohole.

Najjeftinija reč je, za mene, DA. Ona ne traži snagu. Pitanje je kuda će nas ta reč odvesti. Džems Džojs je ispevao odu reči DA na kraju svog romana Uliks. Oda je opominjuća. Posle NE ima daljeg usavršavanja. Rečcom DA stvari se okamenjuju i mi ponekad postajemo nepotrebne pustoši.

Član ste žirija za nagradu Meša Selimović. Kad biste bili član žirija za Ninovu nagradu, koji je to kriterijum koji biste vi uveli u način odabira dela?

Smešno je da u ovim godinama zamišljam šta bi bilo kad bi bilo. Ali oduvek je važilo načelo stilske samostalnosti, duhovnog prostranstva i duhovite razobručenosti. Danas je intelektualna, moralna i nacionalna angažovanost veoma važna jer se time mogu ponuditi nova rešenja za sve. Naravno, pre toga stilska besprekornost i ironijska distanca. Prva rečenica treba da nas razbudi, druga da nam ne da da zaspimo. I tako sve do kraja dela. Delo koje pročitamo naizust, bez obzira na dužinu. Kao što je roman Kako upokojiti vampira Borislava Pekića.

Branko Miljković je rekao – Ubi me prejaka reč. Koja je to reč u našem jeziku koja može da ubije prof. dr Dobrivoja Stanojevića?

Mnoge me reči mogu ubiti, ali me malo koja može dokusuriti. Ako mi se obraćate kao profesoru, da vam tako i odgovorim. Profesori su veoma grešni ljudi jer imaju samo šest prelaznih ocena, a na stotine različitih kolega. Nepravda je u opisu profesorskog posla. Reč koja bi me ubila bila bi neka reč neprimerene pohvale. To dosad nisam doživeo i zato sam, valjda, još uvek živ. Pohvale nas zaista mogu ubiti, a ako nas ne ubiju, ne ojačaju nas nego obogalje. Možda bih se ipak, ako se mora, danas odlučio za reč SUTRA. Sutra ne postoji. Sve je danas. I ako danas ne uradite šta ste naumili, sutra će, kao novo danas, biti neumoljivo prema starom danas. Sutra je besprizorno odlaganje koje valjda dolazi od laganja. I tako smo stigli do reči LAGANJE. Ona je moja konačnija odluka. Obmanjuju nas sa svih strana i red je da najzad kažemo: Nećemo se lagati. Ne volimo se više. Nismo ni lepi, ni mladi, ni mudri. U vreme kad jedan čovek uspeva da nas neprestano laže, a mi se pretvaramo da mu verujemo, čineći nedovoljno da ga razuverimo, laganje postaje pogled na svet. Tako dolazimo do Kafkine reči STID. Od STIDA očito nećemo umreti, ali će nas stid nadživeti. Ako ne umrem od neumerenog šećera, STID će me svakako uskoro ubiti.

Razgovarala: Katarina Pantelić      

Objavljeno na: novimagazin.rs

Foto: Fakultet političkih nauka Univerziteta u Beogradu

 

 

Exit mobile version