Site icon podunavlje.info

Eko straža: Energetsko siromaštvo – čiji je problem?

Izvor: ekostraza.com, 20. oktobar 2020 – Svake godine u ovo doba počinju dve stvari: sezona grejanja i sezona zagađenja. Između dve stvari postoji određena korelacija i to se ne može sporiti, uostalom izveštaj Agencije za zaštitu životne sredine izdvaja individualna ložišta i toplane snage do 50MW kao najveće zagađivače u takozvanoj statističkoj piti. Zimi odnosno na hladnom se dešavaju i određene klimatske promene, hladni vazduh zadržava zagađenje u nižim slojevima atmosfere, dolazi do pojave takozvanih temperaturnih inverzija gde jedan topli sloj između dva hladna držu zagađenje kao poklopac na šerpi. Takođe deo S02 zagađenja od ozloglašenih termoelektrana vraća se u niži sloj atmosfere kao sekundarno čestično zagađenje. Koliki je udeo individualnih ložišta u tom ekstremnom zimskom zagađenju je predmet rasprave, ali neminovno je da je jedan od učesnika.

Ali da li su kriva domaćinstva koja se greju na prljave energente ili siromaštvo koje ih je na to nateralo? Da li ste čuli za pojam – energetsko siromaštvo? Svako domaćinstvo jedan deo svojih prihoda mora da izdvoji za grejanje. Ili, alternativno da se ne greje. Da li znate da trećina domova u Srbiji greje samo jednu sobu? Da li znate da sve sobe greje tek 25 odsto domaćinstava?

I sada ko je kriv? Situacija? Ili nadležni? Da li možemo rešiti problem energetskog siromaštva? Možda ne, ali sigurno je da ga možemo smanjiti. Isto važi i za zagađenje.

Valjda je prvi korak da prestanemo da se pravimo blesavi, a to je nekako sinhronizovano jer večito se negiraju i zagađenje i energetsko siromaštvo. MI umišljamo da se od zagađenja gine, a sa druge strane mi smo jedan privredni gigant koji ruši sve GDP rekorde. Počinju se megalomanski projekti i novac se nenamenski troši. Svuda samo ne tamo gde bi trebalo – da se podigne kvalitet života svojih sugrađana. Slažemo se svi da hoćemo i da nam bude toplo i da budemo zdravi.

Mislim da nema dileme da je većini ljudi bitnije (od fudbala) da zagreje sve sobe, da ne ide sa bušnim patikama kroz bare, pa ih onda suši u jednoj jedinoj sobici koju greje na najgori ugalj koji postoji, prskan aditivima, jer je toliko jeftin da je jeftiniji od drveta, pa onda kada na kraju sezone nestanu zalihe, onda se ubacuju stari tepisi, plastične flaše, stare gume, ostaci prelakiranog nameštaja i ostalo “što se skupi”, a što je najčešće vrlo toksično. Da li ste znali da zapaljena guma oslobađa 80.000 toksičnih materijala, od kojih su dobar deo ne samo kancerogeni, već dovode do mutacije gena. Nije za očekivati da se ti ljudi reše te bede sami – država to mora da uradi umesto njih. Ona to MORA.

Novca ima, uostalom vlastodršci se stalno hvale kako ga imamo u izobilju. Ako ništa dugo imamo ogromne prilive od raznih eko taksi, akciza na gorivo koje su otišle svuda samo ne tamo gde treba. Uostalom nacionalni stadion, metro i onih 6.5 milijardi eura koje je zamenik gadonačelnika obećao da ulupa u sadnice i zidove od mahovine, sve to može da sačeka koju godinu. Hladna guzica nema šta da čeka.

Da li će se resiti svi energetski i ekološki problemi? Pa naravno da neće. Ali nešto možemo da uradimo i od negde moramo da krenemo. Šta možemo:

– Ukinuti besmislene paprene troškove priključenja na gas, jedan deo ljudi bi odmah prešao na gas.

– Dati ljudima subvencije za izolaciju kuće. Neko sagoreva ogromne količine prljavih energenata da bi održao temperaturu, koji bi možda održao prostim sprečavanjem odliva temperature.

– Dati subvencije za bolje peći i efikasnije grejanje. Postoje peći koje za mnogo manje sagorevanje daju bolje rezultate i sigurno bi smanjile zagađenje

– Dati subvencije za toplotne pumpe

– Edukovati ljude da ne lože toksične materijale. I ako vam se čini da bi “država opet imala sirotinju na grbači”, to jednostavno nije tačno.

Na duže staze mi bismo čak zaradili novac. Od zagađenja u Srbiji godišnje umre između 6.000 i 15.000 ljudi. Mnogi se razbole, ne samo od kancera i srčanih bolesti, već i od raznih autoimunih bolesti, hronične bronhijalne astme… Sve to opterećuje naš zdravstveni sistem i na kraju krajeva – košta. Cena lečenja jedne osobe obolele od raka u termilanoj fazi košta RFZO tj. nas, poreske obaveznike 100.000 eura. Svaka osoba koju ne lečimo od raka u terminalnoj fazi štedi 100.000 eura za 100.000 eura može da se kupi 125 efikasnih peći. Za cenu nacionalnog stadiona možemo kupiti 300.000 efikasnih peći i spasiti hiljade ljudi od terminalne faze raka u narednih deset godina i ONDA sazidati nacionalni stadion i imati i nac. stadion i (delimično) rešene probleme i energetskog siromaštva i zagađenja. Potrebna je samo dobra državna politika. Zato predsedniče, vlado, ministri i uhljebi institucija – ne tupite k***c, već krenite da rešavate probleme vaših sugrađana, na kraju niko ne gubi, svi dobijamo, a možda vas na kraju i zavole.

Foto/ilustracija: pixabay.com

Energetsko siromaštvo – čiji je problem?

Exit mobile version