Svaki mač koji se iskuje u sebi nosi jedan deo svog tvorca

SMEDEREVO, 3. maj 2019 – Željko Pantić, jedini smederevski kovač  mačeva, tokom jučerašnjeg otvaranja izložbe „Alhemija kovanja“, na kojoj je predstavio svojih 13 radova, portalu Podunavlje.info je posvetio nekoliko minuta. Verujemo da će čitaocima biti zanimljivo da pročitaju šta je o svom radu rekao, o izloženim mačevima, ali i o tome koliko ih je do sada uradio, koji je bio najzahtevniji, koji mu je najdraži…

„Moj prijatelj Svetozar, koji mi je uradio vlasnički list i, uopšte, logo i vizuelni identitet sajta, objasnio mi je da bi trebalo da imam neku evidenciju, i tako sam počeo da uvodim u katalog napravljene mačeve. Za sada smo evidentirali više od 100 mačeva. Polako sam počeo da zovem vlasnike sa kojima sam ostao u kontaktu, da konačno sve stavim u katalog, da se postavi tačan broj“, kaže Željko.

Izdvaja mač – rapir, čija je izrada, kako je rekao, kada bi posmatrao iz ove perspektive, bila najzahtevnija.

„Sečivo mora da bude tanko, lako, da bude savitljivo, a da može da se koristi, da trpi udarce i da se koristi na treningu mačevalaca. Jedno je praviti veliki, težak mač, koji nije proporcionalan, balans nije u skladu i tako dalje, ali uklopiti sve to u prvom maču koji sam radio upravo na tom rapiru – to mi je bilo najteže. Ovde (na izložbi) ima mačeva koji su tehnički zahtevniji, koji su urađeni s mnogo više pažnje i detalja, mnogo više vremena uloženog u njihovu izradu, ali ako bih sad od svih ovih mačeva morao da izdvojim neki koji mi je bio najteži za izradu, to bi svakako bio ovaj“.

Pored specifične varijante „Excalibura“, koji je rađen po želji naručioca, na osnovu snoviđenja, preko drugih dvoručnih, ali i jednoiporučnih i jednoručnih mačeva, pred kojima ne samo deci, već i nama, „matorcima“ zastaje dah, verovatno zato što budi negde duboko zaspalog dečaka, centralno mesto na izložbi ima „Srpski mač“.

„Dugujemo veliku zahvalnost istoričaru Marku Aleksiću, koji je nastavio rad Đurđice Petrović, njeno istraživanje koje je dalo najveću arheološku građu za dokazivanje postojanja ’Srpskog mača’. Marko je to opisao u svojoj knjizi, dao sve tipologije sa konkretnih nalazišta. Sve svetske relevantne institucije su priznale njegov rad i svi mi koji smo pravili taj mač radili smo na osnovu istraživanja koja je opisao u knjizi. Zahvalnost za postojanje tog mača, i mi koji se bavimo tim zanatom, dugujemo ’receptu’ koji nam je Marko dao.“

„Srpski mač“ već 1391. godine u Dubrovniku pominje u svom testamentu dubrovački mačar (kovač mačeva) Dobrič: „dele doe spade schiavonesche“. Mač je imao laka ulegnuća po bočnim ivicama i gornjoj površini a na sredini je bio proširen. Na dršci je imao horizontalnu ovalnu jabuku, a krsnica je blago povijena naniže. Posle pada Srbije krajem XV i početkom XVI veka, proizvodnju ovih mačeva preuzimaju u malo izmenjenom obliku Venecija i gradovi u Dalmaciji, a nose ih svi stanovnici istočne obale Jadrana. Najlepši primerci danas mogu da se vide u Duždevoj palati u Veneciji kao čuveni i popularni „skijavone“ – slovenski, tj. srpski mač.

Željko objašnjava da je, generalno, mač kao oružje, evoluirao kao što je i vojska evoluirala, prilagođavao se načinu borenja, pa se od teškog dvoručnog došlo do rapira i sličnih lakih mačeva, sa jedne strane i, sa druge strane, sablje.

Razgovor sa Željkom Pantićem, koji je bio vidno zadovoljan odličnom posetom na otvaranju izložbe, posebno zato što je organizovana u njegovom gradu, završavamo rečima kojima je i najavljena izložba „Alhemija kovanja“,  koja je otvorena u Muzeju u Smederevu do 31. maja.

„Istorija sveta je istorija mača. Mač  je mnogo više od oružja – njime se vladalo, inaugurisalo, raščinjavalo, pod njim su se zaklinjali i nestajali. Majstori koji su kroz istoriju spoznali tajnu mača i danas kroz te mačeve žive, jer svaki mač koji se iskuje u sebi nosi jedan deo svog tvorca.“

Na Željkovom sajtu (http://zeljko-pantic.com/) možete naći podrobnije informacije o ovom umetniku/zanatliji, ali i o samom procesu proizvodnje mačeva.

error: Content is protected !!