Pristupačnost II deo

SMEDEREVO, 9. decembar 2017 – Podunavska inicijativa je jedan od prvih sadržaja u okviru projekta “Za život bez prepreka osoba sa invaliditetom” posvetila problemu pristupačnosti.

U drugom delu, pokušaćemo da ovaj problem sagledamo iz ugla osoba sa invaliditetom, sa vremenskom distancom od dva meseca. Šta je u međuvremenu urađeno po ovom pitanju, kakva su zapažanja u ovom trenutku i koji su problemi na čijem rešavanju treba zajednički raditi u bliskoj budućnosti? Ima i primera dobre prakse, koji su u mnogome promenili, na bolje, svakodnevni život određenih kategorija osoba sa invaliditetom.

Pristupačnost osoba u kolicima

Portal Podunavlje.info je, u okviru projekta “Za život bez prepreka osoba sa invaliditetom”, ukazao  na fizičke prepreke u centru grada koje otežavaju kretanje osoba sa invaliditetom, naročito onih u kolicima. Kako smo informisali početkom oktobra, predstavnici lokalne samouprave, nadležnih službi i Gradskog saveza socijalno humanitarnih organizacija, napravili su plan hitne sanacije postojećih saobraćajnica u centru grada, za nesmetano kretanje osoba sa invaliditetom, naročito lica u kolicima i to je urađeno tokom novembra.

Dobrila Našpalić, sekretar Međuopštinskog udruženja distrofičara Smederevo, koje postoji više od 40 godina, smatra da ima velikih pomaka, ali da pitanje pristupačnosti osoba sa invaliditetom još uvek nije na zavidnom nivou. Prema njenim rečima, novi član Gradskog veća za socijalna pitanja je marljivo radio i obilazio sve organizacije, po nekoliko puta, i u konstruktivnim razgovorima su obuhvaćeni svi segmenti društva i pojedini problemi se rešavaju.

“Primetno je da je dosta toga u centru grada urađeno i rekla bih da je sada ovaj segment na zavidnom nivou. Nije 100 posto, ali mogu slobodno reći da jeste 80 odsto pokriveno. To govorim za puteve, saobraćajnice, pešačke prelaze. Mada, odlazeći do Doma zdravlja, Bolnice, primetila sam da ima još velikih prepreka, od odeljenja do odeljenja se teško prilazi, jer su postojeće rampe strme i nekad su potrebna i po dva pratioca. One su funkcionalne ali nisu prilagođene našim potrebama. Mislim da je to jedan od ključnih problema koji se mora rešiti u skorijoj budućnosti. To spada u onih 20 posto pristupačnosti kod saobraćajne pristupačnosti ravnog karaktera.”

Mišljenja je da je kod pojedinih institucija, po pitanju rešavanja pristupačnosti, potrebno da se uključi i republička vlast, kao što je Fond PIO, ili Poštanska štedionica.

“U Smederevu su i voljni da nam pomognu, ali im je potrebno odobrenje iz centrale. To je što se tiče arhitektonskih barijera. Mada, zbog radova na izgradnji stambenog objekta, imamo veliki problem na deonici od Ulice Jovana Krajišnika prema Karađorđevom dudu, svakog dana mi pukne guma na kolicima, pa moram da se krećem kolovozom, što je veoma opasno. Takođe, na raskrsnici Knez Mihajlove i Karađorđeve je nesrećno urađen prelaz za kolica, nije u pravcu semafora, već nekoliko metara dalje, pa je rizično da se prolazi kada vozila skreću, jer je trosmerna trasa.”

Prema njenom mišljenju, uz malo ulaganja mogu da se isprave i rampe koje predstavljaju problem, poput onog kod Centra za kulturu. Predlaže i da kod svih apoteka postoji neka rampa, jer i osobe sa invaliditetom, kako navodi, kada nema lekova u državnim, moraju da uđu u neku od privatnih apoteka.

“Možda bi trebalo predložiti i privatnim ordinacijama, bilo koje specijalnosti, da urade nešto na pristupačnosti. To bi značilo i nama, osobama sa invaliditetom, a i oni bi privukli ovu populaciju. Letos sam obišla sve privatnike, ali zbog nepristupačnosti nisam mogla da obavim pregled, dopler vrata. Inače se čeka po sedam meseci na takve preglede. Htela sam da odem kod privatnika, ali nisam mogla. Ovo je zapravo predlog i apel da urade nešto po tom pitanju. To bi mogli da predlože i gradski oci, ali i drugim delatnostima. Verujte, nemam gde da odem kod frizera..”, kaže za Podunavlje.info Dobrila Našpalić.

Pristupačnost osoba sa amputiranim ekstremitetima

Predsednik Organizacije osoba sa amputiranim ekstremitetima, Jovan Jovanović, navodi kao jedan od akutnih u okviru čitavog korpusa pitanja fizičke pristupačnosti, problem putovanja.

“Nijedna autobuska stanica ili stajalište u gradu i selima nije prilagođena potrebama osoba sa invaliditetom. Nema prilagođenu visinu, pa evo ja sa štakama teško ulazim u autobus. Nema niskopodnih autobusa. Za nas je to problem koji je evidentan i trebalo bi ga na neki nači rešiti, jer mnoge osobe nisu u stanju da uđu u autobus. To lakše može da se reši u gradu, odgovarajućom odlukom nadležnog organa lokalne samouprave, dok je to problem u selima, recimo, gde je međuopštinski put u pitanju i slično.”

U vezi sa temom pristupačnosti, Jovanović ukazuje da su “posebna priča” stambene zgrade u kojima ima više invalidnih lica, navodeći primer “Cigančice”, kako kaže, gde živi osam osoba sa invaliditetom.

“Taj postupak je sada dogovoren sa predstavnicima lokalne samouprave, da se obezbeđuju dozvole. Nažalost, sami stanari bi trebalo prvi da pokrenu inicijativu, da daju saglasnost, ali to nije slučaj, pa smo sada u raskoraku. Kada Savet skupštine stanara donese odluku da se uradi rampa, odmah se predaje odgovarajućoj službi u Gradskoj upravi da se dobije projekat. Uraditi rampu je izuzetno precizan posao. Zna se tačno koliki nagib mora da bude, kakav rukohvat, širina i tako dalje. Vidite, zgrada ima lift, siđe lice sa kolicima liftom i ne može da izađe. Ili, ako dođe, ne može da uđe. Čini mi se da takav problem, u kojima živi veći broj osoba sa invaliditetom, ima pedesetak zgrada. Nadam se da će to posle najnovije inicijative, biti uspešno rešeno.”

Kada govorimo o pristupačnosti podsećamo da je ne manje značajno voditi računa i o slepim osobama, korisnicima belog štapa. Već smo govorili o reljefnim taktilnim stazama i o tome da ih na pojedinim mestima ima, ali nije pokriven čitav centar grada, pa se dešava da na nekim raskrsnicama imamo zvučne semafore ali nemamo taktilne staze. To praktično, slepim osobama ništa ne znači. Ne mogu ni da dođu do semafora ako nije urađena taktilna staza, ili da od semafora odu dalje, kao u slučaju raskrsnice kod Zelene pijace. Slepoj osobi sa pratiocem je potpuno svejedno da li je semafor zvučni ili nije. O ovom segmentu se intenzivno razmišlja na nivou donosilaca odluka i organizacija, napravljeni su i određeni planovi, a izvršenje će zavisiti od raspoloživih finansijskih sredstava, odnosno iznalaženja povoljnijeg rešenja. Upravo je naredni zadatak poboljšanje uslova za kretanje slepih i slabovidih lica – staze za njihovo samostalno kretanje i povezivanje semafora.

Barijere u komunikaciji (Pristupačnost informacija)

Iinicijativa koja bi rezultirala još jednim korisnim ishodom za slepe osobe – ukoliko bi svaka ustanova imala određene informacije ispisane na Brajevom pismu bila bi dobrodošla. Dobar primer i za druge bio bi postavljanje takvih informacija u Opštoj bolnici “Sveti Luka”, kao što je svojevremeno planirano.

Kada su nagluve osobe u pitanju, veliki problem predstavljaju barijere u komunikaciji i dobijanju informacija. Njima su nedostupne informacije u javnim ustanovama zbog čega je važno da svaka javna ustanova ima i indukcione petlje za amplifikaciju govora kako bi sadržaji njima bili dostupniji. Za gluve osobe značajno je i da što više ljudi poznaje znakovni jezik za osnovnu komunikaciju, posebno u javnim institucijama. Primer dobre prakse je postavljanje indukcionih petlji kao jedan od načina uklanjanja komunikacionih i informacionih barijera sa kojima se nagluve osobe koje koriste slušne aparate suočavaju. Pomoćnica ministra za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja, Biljana Barošević, prilikom postavljanja jedne od ukupno pet indukcionih petlji za amplifikaciju govora u Smederevu, a sve u cilju kako bi nagluve osobe mogle brže i na efikasniji način rešiti svoje probleme i zapravo dobiju prave informacije, izjavila je da je to jedan od prvih projekata koji je organizovan sa Gradskom organizacijom gluvih i nagluvih u Smederevu i da će se taj trend nastaviti. Slušni aparati pojačavaju sve zvukove, tako da na javnim mestima na kojima je velika buka, nagluve osobe imaju poteškoća da razumeju šta im jedna osoba govori. Ove petlje pojačavaju zvuk samo onoga ko govori, neutrališu svu pozadinsku buku u aparatima i na taj način nagluva osoba koja koristi slušni aparat može da čuje sve što osoba kod koje se nalazi  petlja govori. Tom prilikom, osim u zgradi PIO fonda, indukcione petlje su postavljene u prostorijama Gradskog saveza socijalno humanitarnih organizacija Smederevo, Velikoj sali smederevskog Centra za kulturu i Opštoj bolnici „Sveti Luka“, na oba internistička šaltera.

Pored informacionih barijera koje postoje u institucijama i ustanovama, gluve osobe suočavaju se sa ovim barijerama i kada je reč o dostupnosti informacija plasiranih na lokalnim televizijama. Gluve osobe nemaju mogućnost da prate aktuelnosti koje se dešavaju u lokalnoj sredini jer se informativne emisije ne titluju i ne prevode na znakovni jezik.

U savremenim društvima, poslednjih godina nesumnjivo se više govori о pristupačnosti informacija na proizvodima i za osobe oštećenog vida, ali, nažalost, ne onoliko koliko ova tema zaslužuje, prvenstveno sa stanovišta bezbednosti, pa zatim sa stanovišta jednakih mogućnosti za sve. Značajno je to da Konvencija UN o pravima osoba sa invaliditetom propisuje i obavezu države potpisnika da sve informacije prilagode u odgovarajući format za osobe s invaliditetom, bez dodatnih troškova po pripadnike te populacije. Ipak, ova Konvencija se ne primenjuje u potpunosti gotovo u svim zemljama koje su je ratifikovale. U evropskim zemljama se aktima koji se tiču proizvodnje, distribucije i prodaje lekova, uređuje i obaveza obeležavanja njihovog naziva, a ponekad i ostalih informacija o proizvodu na Brajevom pismu. U Srbiji, osim lekova, gotovo da ne postoje proizvodi u širokoj upotrebi ispisani na Brajevom pismu.

Pristupačnost u novim tržnim centrima

U Smederevu je nedavno otvoren novi Shoppi retail park, savremeno opremljen i uređen, što će reći da se vodilo računa o izgradnji ovog lepog objekta po najvišim standardima. Primetno je da se razmišljalo o krupnim eksterijernim rešenjima ali i o detaljima, od ulaza, preko  parkinga, prostora za decu i odmor, do samih objekata gde su smešteni poznati brendovi.

Iz naše perspektive, postavlja se pitanje: Da li je i koliko Shoppi park pristupačan za osobe sa invaliditetom? Na prvi pogled, objekti su urađeni poštujući pozitivne propise na ovu temu. Vidljive su prilazne rampe za osobe u kolicima ili lica koja koriste ortopedska pomagala, kao i toaleti. Takođe, postoje reljefne taktilne staze koje slepim osobama, korisnicima belog štapa, pokazuju kojim putem treba da se kreću. Međutim, da li je ono što je urađeno i praktično za osobe sa invaliditetom. Ovde dolazimo do veoma važnog momenta. Da li investitori i izvođači radova, u većini slučajeva izgradnje novih objekata, vode računa o praktičnoj prilagođenosti, odnosno upotrebnoj vrednosti urađenog. Prema rečima osoba sa invaliditetom, to se dešava zato što se tokom izgradnje ne konsultuju, kao krajnji korisnici, upravo predstavnici osoba sa invaliditetom.

Tako u konkretnom slučaju ukazujemo na nekoliko nelogičnosti. Prvo, osobe sa invaliditetom u kolicima su ograničene na korišćenje tri prilazne rampe iz unutrašnjeg dela parking prostora. Možda je trebalo uraditi i jednu rampu kod skretanja sa glavnog puta, na strani gde se nalazi menjačnica i gde većina pešaka dolazi. Drugo, reljefna staza postoji i uglavnom je povezana sa ulazima u prodavnice, osim na dva mesta. Ne postoji veza sa menjačnicom i nije urađen reljefni ulaz u prodavnicu Lilly drogerije. Takođe, reljefno taktilna staza postoji do poslednje prodavnice u nizu – Waikiki, ali je izostala veza odatle prema DIS-u. Naime, prilazna rampa sa te strane omogućava slepim osobama samo kretanje udesno, zato što je reljefno taktilna staza urađena od rampe i vodi prema DIS-u, ali ne i prema Shoppi parku.

Stiče se utisak da, iako je na prvi pogled sve urađeno kako bi se omogućio prilaz i kretanje  osoba sa invaliditetom, detalji poput ovih koje smo pomenuli, ne idu u prilog takvoj tvrdnji. Kao da fali nedostatak spoznaje realnih potreba osoba sa invaliditetom.

Ostalo, ne manje važno

Na kraju, sasvim kratko o, na prvi pogled bizarnom, ali evidentnom problemu sa kojim se susreću sve osobe sa invaliditetom, koje, ne zaboravimo, imaju potrebu, kao i svi ostali, za aktivnim učešćem u javnom, kulturnom ili sportskom životu. Možda banalno zvuči, ali jedan od stvarnih problema sa kojima se susreću na javnom mestu, jeste onaj fiziološke prirode. Trenutno u  javnim ustanovama i institucijama u Smederevu, osim dva javna toaleta u centru grada i na Dunavskom keju, toaleti koji su prilagođeni osobama sa invaliditetom postoje samo u prostorijama GSSHO u Dine Mančića i u zgradi Suda (ali do ovog toaleta korisnik kolica ne može doći zbog stepenica koje postoje na ulazu). U salama Gradske uprave, gde se održavaju brojni sastanci, predavanja, seminari, kojima prisustvuju i aktivno učestvuju i osobe sa invaliditetom, do sada su bile onemogućene da koriste postojeći toalet. Kako saznaje Podunavlje.info, postignuta je saglasnost da se u narednom periodu reši i ovaj problem, kako bi toalet u ovom delu zgrade bio prilagođen potrebama osoba sa invaliditetom.

Kontinuiranim ukazivanjem na njihove potrebe i isključivo rešavanjem određenih pitanja u koordinaciji sa osobama sa invaliditetom, uspećemo da stvari pomeramo na bolje.

 Projekat “Za život bez prepreka OSI” je sufinansiran iz budžeta Grada Smedereva, na osnovu Rešenja o raspodeli sredstava iz budžeta grada Smedereva za projekte kojima se ostvaruje javni interes u oblasti javnog informisanja za 2017. godinu, broj 400-7077/2017-07 od 16. septembra 2017. godine (Stavovi izneti u podržanom medijskom projektu nužno ne izražavaju stavove organa koji je dodelio sredstva).

 

Skorašnji članci

error: Content is protected !!