Site icon podunavlje.info

Smederevski boj 9. novembra 1914. godine

Izvor: mus.org.rs, autor: Miroslav Lazić, 8. novembar 2017 – Smederevski boj 9. novembra 1914. godine istoriografija je, čini se, nepravedno zanemarila. Tokom Prvog svetskog rata na srpskom ratištu gotovo da nema bitke ili boja gde je sa tako malim brojem slabo naoružanih vojnika postignut takav uspeh, i to u jednom danu. Da je neprijatelj odneo pobedu, posledice bi bile dalekosežne, jer bi odbrana Beograda bila ugrožena, a austro-ugarskoj vojsci bio bi otvoren put u Moravsku dolinu. Najverovatnije zbog značaja i intenziteta borbi na Drini i bitke na Kolubari, Smederevski boj je dugo vremena bio na marginama istraživanja istoričara, a istoriografija je tek od skoro ispisala prve stranice o ovom, ne samo za Smederevo, značajnom događaju.

U jesen ratne 1914. godine za odbranu Smedereva bio je zadužen Braničevski odred sa štabom u Požarevcu. Smederevski odsek odbrane prostirao se od ušća Velike Morave do potoka Srednjak kod Orešca na Dunavu, a branili su ga trećepozivci, mahom stariji od 45 godina.

Kako ni vojnici I poziva nisu imali kompletnu uniformu, već su umesto cokula nosili opanke, a mnogi nisu ni šinjel imali, tek je izgled trećepozivaca ukazivao na slabo materijalno stanje u vojsci. Ti trećepozivci, popularno nazivani čiče, bili su gotovo u potpunosti odeveni u narodno odelo, a njihova jedina vojna obeležja bile su puške starijeg modela, često bez bajoneta. Posebno je interesantan Stojimirovićev opis vojnika iz okoline Požarevca: Jedina stvar, koja je na njima nešto predstavljala, to je bila njihova ogromna šubara, dok je sve ostalo bila sama beda i zakrpa. Niko od njih nije imao ni pristojan gunj, a cokule ili čizme nije imao apsolutno niko. Njihovi opanci su bili mizerni, često i od neuštavljene i neošurene kože. Oni su izgledali tako kao da su hteli da pokažu da su gola sirotinja i jadna golotinja, a da su doterani na silu da služe državu u svom ruhu.

Sa takvim jedinicama, u kojima su bili Čačani, Požarevljani i Negotinci, organizovana je odbrana smederevskog odseka sa ukupnom širinom fronta od oko 20 km. Odsek se delio na dva pododseka, levi od potoka Srednjak do ušća reke Jezave i desni od Jezave do ušća Velike Morave. Postojale su i tri linije odbrane. Prva linija bila je uz obalu Dunava, gde su rovovi pratili tok reke, druga se pružala preko potesa Tarabe i Molerovog šanca do Provalije, dok su treću liniju odbrane činili rovovi na padinama Pavlice i artiljerijski položaj na Jugovu.

Srpski vojnici na bedemima nekadašnje Velike dvorane za prijeme despota Đurđa Brankovića u Smederevu

Nesumnjivo je da je stanovništvo, pored svakodnevnih obaveza, vreme provodilo i u iščekivanju neprijateljskog napada preko Dunava. Međutim, kako je već polovina oktobra odmakla, među stanovnicima Smedereva je polako počelo da vlada uverenje da Austrougari ništa neće preduzeti do proleća naredne godine.

Sa druge strane reke Dunav, gustom šumom prekrivena Smederevska ada bila je prirodna prepreka, koja je zaklanjala dobar deo banatske obale, te je bilo teško proceniti šta se na protivničkoj obali događalo. Posebno je srpskoj vojsci nedostajao reflektor za noćno osvetljavanje, koji je neprijatelj posedovao. Osim toga, austrougarska vojska je na raspolaganju imala i avion za izviđanje koji je uzletao sa aerodroma Bavanište, kao i osmatrački balon kod Kovina. Noć je bila moćni saveznik protivnika, kada su mogli nesmetano da prebacuju nove snage i ratni materijal na Adu, gde su već imali svoje utvrđene položaje. Međutim, primetno je da srpska vojno-obaveštajna služba nije na ovom potezu funkcionisala najbolje, s obzirom na činjenicu da je neprijatelj gomilao trupe i pripremao napad, a potom je taj napad uhvatio srpsku odbranu nepripremljenom.

Komanda austro-ugarskih jedinica u Banatu želela je da izvrši dodatni pritisak na srpsku vojsku, koja je u to vreme bila okupirana žestokim borbama u defanzivnoj fazi Kolubarske bitke, i predložila da vojnici njenih jedinica pređu Dunav kod Smedereva. Vrhovna komanda je sa odobravanjem pozdravila ovu „hrabru odluku“, jer se nadala da će uspehom ove operacije da ostvari važnu stratešku i psihološku prednost. Međutim, kako će se kasnije ispostaviti ova ishitrena i trapavo osmišljena, a još slabije izvedena avantura austro-ugarskih komandanata završila se u potpunom rasulu i uz velike žrtve. Evo, kako je do toga došlo.

Drugog dana Mitrovdana, tačnije 27. oktobra po starom, odnosno 9. novembra 1914. po novom kalendaru, dogodilo se ono čega su se Smederevci pribojavali – iskrcavanje neprijateljske vojske na smederevsku obalu Dunava. Neprijatelj je postigao efekat iznenađenja u potpunosti. Austrougarska 6. landšturm brigada, čiji je komandant bio general-major August Mrazek, započela je desant oko 2 časa i 30 minuta posle ponoći. Jurišna grupa sa čamcima bila je na smederevskoj obali kod Rasadnika već oko 3 časa. U isto vreme je i neprijateljska artiljerija počela da tuče prostor od Pavlice do Karađorđevog brda, dajući time podršku pešadiji. Srpska prva linija odbrane je lako probijena. Prevoženje dodatnih snaga brodovima i šlepovima otpočelo je po svanuću, kada je već bio osvojen veći mostobran. Iz nepoznatog razloga srpska artiljerija uopšte nije dejstvovala, tako da su brodovi mogli nesmetano da se kreću.

Štab braničevskog odreda se ipak obratio pretpostavljenoj komandi tražeći da se kao ispomoć pošalje vod brzometnih haubica ili brzometnih poljskih topova, jer se puškama i debanž topovima nije moglo ometati neprijateljevo prevoženje na lađama i šlepovima. Do toga ipak nije došlo, tako da je propuštena prilika da se neprijatelju nanesu veći gubici još pri transportu. Austrougarske snage su brzo napredovale, i nešto posle 4 časa već su se našle pred srpskom drugom linijom odbrane, kod Molerovog šanca. Napredovanje neprijatelja je pokušao da zaustavi major Kaljević okupivši pešadijski vod, koji je bio zaštita ispred artiljerijske baterije, i krenuo u juriš. Tom prilikom je poginuo, a gubitak Molerovog šanca, važne tačke u odbrani levog pododseka, ozbiljno je ugrozio odbranu Smedereva. Tada je situacija po branioce izgledala gotovo beznadežno. Stanovništvo je počelo da se povlači ka periferiji, a svedočanstvo o drumovima punim izbeglica dolazi, ponovo, iz pera Stojimirovića.

Ipak, kako je major Kaljević neposredno pre svog juriša obavestio komandanta smederevskog odseka, potpukovnika Svetomira K. Cvijovića o neprijateljskom prodiranju, ovaj je mogao na vreme da pripremi jedan bataljon i uputi ga sa zadatkom da povrati izgubljene položaje. Pristigavši pred Molerov šanac, ovaj bataljon je, tek posle dva neuspešna juriša, konačno ovaj oko 13 časova uspeo da ga povrati i oslobodi bateriju koju je neprijatelj zarobio pri osvajanju šanca. Srpska artiljerija je ponovo počela da dejstvuje sa ovog položaja, što je imalo snažan moralni efekat na srpske vojnike i veoma je uticalo na dalji tok boja. Ovo je bio i odlučujući momenat boja, jer je tek tada protivnapad mogao da počne.

Potpukovnik Svetomir Cvijović, komandant smederevskog odseka odbrane

Potpukovnik Cvijović je još ranije pregrupisao jedinice, a u pomoć je pristigao i 2. bataljon Vardarskog puka pod komandom majora Jovana Naumovića, koji je bio stacioniran kod Petke, severoistočno od Požarevca. O odličnoj spremi i kondiciji Vardaraca najbolje govori podatak da su prepešačili 32 km za pet sati, i posle kratkog predaha odmah krenuli na juriš. O visokom borbenom moralu ove jedinice ostavio je, dvadeset godina kasnije na stranicama skopskog lista Vardar, svedočanstvo i pukovnik Svetomir Savić: …Grokot pušaka, mitraljeza i urlik topova sve se više i više čuo, i raspoloženje i gotovost starešina i ljudstva sve se više i više kod Vardaraca razvijala ukoliko se polubataljon približavao mestu časti…komandant polubataljona ode da primi zapovest, a starešine i ljudstvo uz pratnju neprijateljske artiljerije i mitraljeza otpevaše zakletvu „U boj! U Boj!“ od Zajca i posmatraše lepu sliku odanosti i neustrašivosti u službi za Kralja i otadžbinu.

Nakon dolaska pojačanja, protivudar je izveden tako da su austrougarske snage potisnute do Rasadnika, gde je i obavljeno iskrcavanje. Srpska artiljerija je dejstvovala po neprijateljskoj pešadiji i plovnim objektima angažovanim na odvoženju vojnika na drugu obalu. Austro-ugarske baterije na severnoj obali nisu bile u stanju da pružaju dovoljnu podršku zbog nedostatka municije; pešadija, nedovoljno obučena, uskoro se našla u velikoj nevolji. Veliki broj žrtava izazvan je lošom koordinacijom i nedovoljnim brojem šlepova za prevoz austro-ugarskih vojnika koji su se u haosu povlačili.

Major Jovan Naumović, komandant 2. bataljona Vardarskog puka

Broj zarobljenih neprijateljskih vojnika iznosio je preko između 1.800 i čak 2.300, dok je poginulo više stotine austro-ugarskih vojnika, podoficira i oficira. Među žrtvama bila su 4 komandanta bataljona. Oni su pokopani u zajedničkoj grobnici bez ikakvog obeležja, iskopanoj pored puta koji je vodio od Smedereva ka selu Udovice. Još veća nemarnost ogleda se u nepostojanju tačnog podatka o broju sopstvenih žrtava, kojih je po proceni istraživača i publiciste potpukovnika u penziji Slavoljuba Šterića bilo oko stotinu. Osim toga, sve do danas ovim izginulim borcima nije postavljeno prigodno obeležje koje bi čuvalo sećanje na njihovu žrtvu.

Smederevski boj 9. novembra 1914. godine jeste izrodio veliku pobedu u taktičkom i moralnom smislu, pa se uveliko koristila i u propagandnom smislu. Međutim, svaka naredna vest uvećavala je broj poginulih i zarobljenih neprijateljskih vojnika. Mi danas ne možemo znati da li su brojke uvećavane iz propagandnih razloga ili su rezultat podrobnije analize boja nekoliko dana kasnije, kada je bilo moguće da se podaci o broju zarobljenih tačnije utvrde. Bilo kako bilo, tragom ovih vesti i francuske novine su nekoliko dana nakon bitke izvestile, pozivajući se na vesti iz Niša od 12. novembra, da je juče (dakle 11. novembra) u Niš stiglo skoro 2.000 „zarobljenih Austrijanaca“, među kojima je bilo „osam oficira i jedan pukovnik; ovaj poslednji, ranjenik, odmah je po svom dolasku prosleđen u bolnicu“. Vest o boju pronela se veoma brzo i Smederevo su u narednim danima posećivali dopisnici najrazličitijih agencija i novina kako bi se uverili o značaju pobede, pa čak i intervjuisali učesnike ovog boja. Pijemont je već 15. novembra štampao opsežnu reportažu koju su preuzeli od dopisnika novina Rusko Slovo. Prema njegovom izveštaju zarobljeno je 2226 vojnika, 2 pukovnika i 16 oficira. U boju je stradalo „…do 500 vojnika, a među njima mnogo oficira, jedan potpukovnik i mnogo ranjenih“. Srpske novine Pravda u jednoj vesti u kojoj popisuju uspehe srpske vojske navele su da je kod Smedereva 9. novembra „…pobijeno oko 2500 hiljada neprijateljskih vojnika a još toliko ih je zarobljeno…“.

Austro-ugarska 6. landšutrmska brigada je nakon debakla u Smederevu povučena sa fronta, a raspuštena je u proleće 1916. Bez želje da umanjimo značaj pobede srpske vojske, trebalo bi da ukažemo i na veoma važnu činjenicu, koja je rezultat novijih istraživanja i potpunijeg sagledavanja i izvora i literature strane provenijencije, da je veliki broj poginulih i ranjenih, te još veći broj zarobljenih austro-ugarskih vojnika posledica veoma loše pripreme napada, kao i veoma niskog morala napadača koji su mahom bili regrutovani od čeških rezervista drugog i trećeg poziva, nevoljnih da ginu u borbi protiv svoje slovenske braće. Ubrzo nakon poraza usledila su čak i suđenja nekim od njih zbog nedovoljnog zalaganja u borbi.

Autor teksta: Miroslav P. Lazić, viši kustos istoričar Muzeja u Smederevu

Napomena: u tekstu su korišćene fotografije iz knjige Slavoljuba Šterića, Smederevski boj 2014. godine, Istorijski arhiv Smederevo, Smederevo 2010, kao i iz Istorijske zbirke Muzeja u Smederevu

 

Exit mobile version