Site icon podunavlje.info

Ekskluzivno – Nagrađeni Irfan Mensur za Podunavlje.info

SMEDEREVO, 29. april 2017 – Glumac i režiser Irfan Mensur dobitnik je ovogodišnje nagrade za najuspešnije glumačko ostvarenje na 34. „Nušićevim danima“ po oceni stručnog žirija. Nagrada nosi ime Milosava Buce Mirkovića, esejiste, pozorišnog i književnog kritičara, pesnika i publiciste,  dugogodišnjeg saradnika festivala „Nušićevi dani“.

Mensur je nagrađen, kako se čulo na završnoj festivalskoj večeri, za izvanredno iskreiranu ulogu ulogu Vuleta u predstavi „Hor ’bečkih’ dečaka“, koju je Mensur adaptirao i u kojoj pored njega igraju Predrag Ejdus i Slobodan Boda Ninkovića.


Stručni žiri za dodelu nagrade za najbolju predstavu i nagrade „Milosav Buca Mirković“ za najbolje glumačko ostvarenje na festivalu ove godine radio je u sastavu: Ana Sofrenović, dramska umetnica, predsednica žirija, Božidar Stošić, dramski umetnik i Miloš Jagodić, reditelj

Predsednica žirija, Ana Sofrenović je uručila nagradu Mensurovom producentu, koji je pročitao Irfanovo pismo, pošto je laureat bio objektivno sprečen da prisustvuje ceremoniji dodele nagrada.

“Prvo, hteo bih da pohvalim žiri što je doneo neverovatno ispravnu odluku i dodelio mi nagradu. Želim da se zahvalim Yugoartu i producentu što ulažu u mlade glumce, tako da Boda, Peca i ja možemo da počnemo da pravimo svoje karijere. Treće, molim medije da što manje objavljuju moje ime i dobijanje ove nagrade, plašim se da će to negativno uticati na moje kolege Bodu i Pecu, jer im se kvalitetom glume polako približavam. I četvrto, živeli i srećno vam završeni ’Nušićevi dani’. Voli vas vaš Irfan Mensur.”


Regionalni portal Podunavlje.info je, prilikom izvođenja predstave „Hor ’bečkih’ dečaka“, koja je odlično primljena kod publike, razgovarao sa, kako se kasnije izjasnio žiri, najboljim glumcem ovogodišnjeg festivala.

Predstava „Hor ’bečkih’ dečaka“

“Znate šta, ovo je predstava rađena na opšte zadovoljstvo. Ponudio sam Bodi Ninkoviću i Predragu Ejdusu, oni su istog trenutka pristali da rade ovaj tekst, čak su me i požurivali.. Adaptaciju sam radio nekoliko meseci. Zamolio sam pisca Miroljuba Nedovića iz Niša da mi dozvoli adaptaciju, a on je rekao da nema nikakvih problema. Prilagodio sam ’uzrastu’ glumaca, promenio neke okolnosti, neka zanimanja, neke sudbine i na tu glavnu radnju, koja je ostala ista, priča o nekoj trojici ljudi koji pokušavaju da pronađu svoje male bajke u svetu preko granice, ovog puta u Beču. Predstava o čudnim sudbinama naših ljudi koji su krajputaši. Nikako da pronađu svoj put. Nisu mogli da pronađu ovde, pa boga mi, ni tamo. Vraćaju se tamo gde im je udobnije, vraćaju se u Srbiju ne bi li završili svoje radne vekove, pa možda i živote na neki plemenitiji način. Predstava je duhovita, smešna. Ali smešna utoliko što se mi, u stvari, smejemo sebi samima. Mi se ne smejemo nekim drugim i ne karikiramo neke druge ljude. Mi pričamo o sebi i zato se ljudi smeju gledajući ovu predstavu. A kad se završi, onda mi ljudi prilaze i kažu: ’Bože, što je tužno.’ Dakle, potrebno je nekoliko minuta posle kraja predstave da shvate da je to tužna priča, tragikomedija Ispričaću vam anegdotu. Moje dve prijateljice koje žive u Americi su došle u Kart blanš da gledaju predstavu. Sačekale su me posle, da popijemo piće, da se ispričamo i vidimo Ii rekle su mi da se dugo u životu nisu tako ismejale, a sad su strašno tužne. Rekle su ’Kad se završi predstava, shvatimo ko smo, šta smo i zato smo tužne.’ Jer to su u stvari naše sudbine. Možda karikirane, ali su naše sudbine, kad pokušamo da odemo na neviđeno u neki beli svet.

Kart blanš (Teatar Carte Blanche) je nova scena u Beogradu i primerena za kamerne predstave

“Pa da, to su te manje forme i Beograd i svi gradovi u Srbiji, pa i region, vape za takvim pozorištima. Velika pozorišta su postala skupa, i preskupa, mnogo je lakše pronaći i ljude i sredstva da se naprave neke manje forme. ’Kart blanš’ nudi takvu scenu, takvo gledalište i takvu koncepciju, tako da je ovo već druga-treća predstava koju imamo u tom prostoru.

Pre nekoliko meseci Mensur je postao “omladinac PUPS-a”. Utiče li ta činjenica na radni polet?

“Ostao sam i u penziji vezan za Jugoslovensko dramsko pozorište, tamo sam 42 godine proveo i još uvek igram Mletačkog trgovca (Šekspirova najduža predstava na repertoaru beogradskih pozorišta). Trenutno sam u podeli uloga kod Jagoša Markovića (Pirandela), premijera je 4. juna. Već mesec i po dana sam u Vršcu, gde za Narodno pozorište Sterija radim Edmunda Kina, premijera je 11. maja. Tako sam poprilično zaposlen i putujem, ne izlazim iz kola i drugih prevoznih sredstava, ali organizam to dobro podnosi.”

Da li planira da radi Nušića?

“Znate šta, da budem iskren, plašim se da radim Nušića. Nušić je suviše značajan pisac. Ne bežim od značajnih pisaca, radio sam možda i značajnije, ali u poslednje vreme Nušić je počeo da se koristi kao pokušaj da se nešto osavremeni, da se izmesti, da se prebaci u neko drugo vreme, da bi se pokazalo da je on večan. Mislim da je Nušić večan sam po sebi i po svojoj vrednosti, da uopšte nema potrebe da se približava ovoj današnjoj publici na taj način što ćemo ga osavremeniti. Kad bi mi neko dozvolio da uradim Nušića onako kako se nekad igrao, dakle retro Nušića, vrlo rado bih ga uradio. Ali, mislim da nijedno pozorište trenutno nije zainteresovano za retro pozorište, a ja jesam.”

Kako danas vidi sebe?

“Sebe bih svrstao u ’pse tragače’. Ne dam na sebe, jer počnem da lajem. Ne da bih uvredio, nego prosto da bih se zaštitio. S te strane sam ostao častan, nisam dozvolio da me iko ima, da me iko prisvaja, u društvenom i socijalnom smislu. U političkom, kako god hoćete. Dakle, ostao sam jedinka i ne dozvoljavam da iko zadire u moju privatnost i privatnost mog mišljenja. Mogu da podelim svoje mišljenje sa prijateljima, za kafanskim stolom, u stanu, ali javno ću iznositi samo ono što smatram da je civilizovano. Dakle, neću da stupam u sukob, niti sam čovek sukoba. A, kad kažem ’pas tragač’, mislim na posao, čist pozorišni posao. Mišljenja sam da je pozorište jedna ogromna planeta koju treba istražiti i meni je bilo malo glume, jer je to samo jedan segment pozorišta. U neko doba sam poželeo i da režiram, pa evo sad iza sebe imam oko 30 i nešto režija. Poželeo sam i da ’piskaram’, pa sam adaptirao masu tekstova. Pa sam poželeo da se bavim advertajzingom i marketingom, opet u smislu kreativnog posla, pa sam se i time bavio 7-8 godina. Bavio sam se i pozorišnom pedagogijom nekih 7-8 godina, imam zvanje vanrednog profesora glume. Tako da, u stvari, još uvek tragam. Ja sam jedan čovek na početku svoje karijere.“

Za kraj, ima li prostora za strah?

„Ima prostora za strah za ljude koji provociraju, zato što je prag tolerancije u našem društvu vrlo nizak. Ljudi koji ne provociraju i koji se zadovoljavaju krugom ljudi istomišljenika, kojima nije zadatak da svojim mišljenjem provociraju, oni ne treba da se plaše. Naravno, da se mogu desiti ekscesi i, naravno da sam očekivao da se početkom devedesetih mogao desiti neki eksces, isključivo zbog toga kako se zovem i prezivam. Ali, ti ljudi koji su napravili eksces, zaboravili su da je ova država u mene uložila ogromna sredstva ne bi li me iškolovala, dala status koji imam i ne bi li mi dozvolila da se izborim za status koji sam napravio. Dakle, više ja pripadam ovoj državi, nego oni koji su me provocirali. Samo zato što su mislili da na to imaju pravo. Po kom osnovu, ja to ne znam. Mislim da apsolutno pravo nema niko nikoga da provocira na temu pripadanja ili nepripadanja, ili prebrojavanja gena. Sumnjam da će to vreme ikad da se vrati. Ekscesne situacije će postojati i postoje, ali onakvo vreme, onakvog crnila, mraka i sivila mislim da se nikad više neće vratiti, hvala Bogu.“

Exit mobile version